- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Bliže se predsjednički izbori u Crnoj Gori. Milo Đukanović je na jednom stranačkom nastupu izjavio kako „bez jakih ustanova nema dugovječnosti Crne Gore“. Čudnovato je da čovjek tipa Đukanovića može tako nešto da izjavi a da se ne zagrcne ili da se iz publike – pa sve da je čini sve do jednog nezaposleni nevoljnik (koji ako ga poslije ovih izbora ne zaposle može samo da razmisli o prodaji jednog od parnih organa) i sve da su u publici bez izuzetka klonovi Drljevića i Štedimlije – nije zaorio gromoglasan smijeh. Jer, da ima institucija, demokratskih, nezavisnih, samo zbog onog ručnog sata,,Brege Turbion‘‘, što vrijedi kao veći stan u centru Podgorice, moglo bi da se odgovara, pa i robija. Neko ko je čitav život u politici ne može jednog dana samo da izjavi kako je bogat i da predstavi svoje imanje narodu kao nešto što se podrazumijeva. Da, bila je tranzicija, vođen je rat i Srbiji i Crnoj Gori su nametnute sankcije. Đukanović ih je preživio, sačuvao vlast i stekao vjerovatno sve što ima, baš zahvaljujući osobinama koje bi trebalo da ga spriječe da vodi demokratsku i slobodnu Crnu Goru. Činjenica da je još uvijek na vlasti govori u prilog uvjerenju da Crna Gora nije ni slobodna, ni demokratska, a ni država. Ona je posjed Đukanovića i njegove klike. Za razliku od malobrojnih Dukljana i „hrvatskih kupina“ (pošto je naziv „cvijeće“ već zauzet), koji još i vjeruju u nekakvu posebnost i državnost nastalu 2006. s pažljivo probranim djelićima bogatih istorijskih tradicija, Đukanović poštuje samo sebe i svoje sebične interese, očigledno je da Crnu Goru vidi kao plijen, svoj i svojih srodnika, saradnika i saučesnika.
Jakša Šćekić, novinar iz Beograda, „vodič“ zloglasnog Tima Maršala (čija je knjiga,,Igra sjenki‘‘ danas najčešći argument svakome ko tvrdi da smo svi mi koji smo se borili protiv komunizma i slobizma bili samo čopor stranih plaćenika i rodomrzaca) govorio je nedavno o tome da je „Milo Đukanović garancija da će Crna Gora ući u EU“. Zamislite! Jedan čovjek i njegova politika garancija su budućnosti čitave jedne moderne države. Ovo nije sedmi vijek! Jer svijet je crno-bijeli, u njemu su veliki bijeli „bvana“ iz Vašingtona i njegovi saveznici protiv mora divljaka i varvara, a Crna Gora u „maratonu koji trči sa Srbijom“ ne može uspjeti ako je „vrate Rusiji“. „Jer mi smo još ’48 rekli NE“. Prije desetak godina čitao sam tekst narečenog Šćekića koji je smatrao kako bi za napredak Srbije bilo značajno da u Beograd dođe papa. Dao je Šćekić i jedan primjer – Bugarsku. Bugarski patrijarh nije želio da se sastane sa papom. Istina, on je za to imao samo kanonske razloge, između njega i „Sv. Oca“ nijesu stajali Jasenovac, Jadovno, rasista nadbiskup i stotine manijakalnih masovnih ubica koje nije stigao da raspopi ili najuri iz samostana, nisu se ispriječili ni pacovski kanali ni podrška svim neprijateljima srpskog naroda tokom proteklih trideset godina. A onda su „modernizatorske“ vlasti patrijarha natjerale da primi papu. Šćekić je vjerovao, i vjerovatno i dalje misli, da tako treba da učine i vlasti Srbije. To svakako ne misli kao vjernik SPC ili kao etnički Srbin, a kao veliki Evropljanin vjerovatno hoće da naglasi kako papa nije samo vjerski poglavar, već i šef države. Ali, kakav šef države? Pa apsolutni i doživotni, bezgrešan, bezustavan, koji vlada ograničen samo svojom voljom... I njega treba kao takvog sa svim počastima da primimo? Ne zna se da li su takva razmišljanja načelnija ili principijelnija.
Pred nama su još jedni izbori u Crnoj Gori. Izbori nijesu „da“ ili „ne“ Evropskoj uniji. Evropska unija je srozala sistem vrijednosti... Podržavajući tirane kakav je Đukanović, Brisel je jasno rekao da za Srbe, Crnogorce, Bošnjake, Muslimane, Albance i Hrvate iz Crne Gore nema mjesta u njihovoj zajednici kakava je sada. Sjutra će možda biti bolje, ali mi moramo postati bolji. Đukanović je, uprkos moći, sili i neprekidnom falsifikovanju narodne volje, dvaput gubio izbore. Spasila ga je pomoć iz inostranstva i nesloga opozicije. Ponosan sam na srpski narod iz Crne Gore zato što je tokom proteklih petnaest godina uvijek pružao ruku svojim sugrađanima. Žao mi je što ima navodnih opozicionara koji umjesto da se bore za slobodu Crne Gore žele da budu ikebane na diktatorovom stolu. U naše vrijeme, na kontinentu na kome živimo, bez slobode, ravnopravanosti naroda i demokratije nema napretka. S tim duhovima prošlosti, tom savezu totalitarizama kome iz nekih razloga kumuje i potpiruje Brisel, borimo se i mi. Razne političke vampirčine, poput Čedomira Jovanovića, izjavljuju da vole tuđi narod, a javno preziru sopstveni, on se čak nudi za prvog amabasadora na Kosovu. Svega toga ne bi bilo da smo bili odani naciji i demokratiji – dvojstvu moderne državnosti kako ga je definisao veliki književnik i slobodumnik Borislav Pekić. Zato su sve do oslobođenja, svaki izbori i u Crnoj Gori i u Srbiji, u stvari borba između dobra i zla, slobode i ropstva, napretka i stranputice...

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)