- Piše: Milutin Mićović

Ako je Crna Gora izabrala da je nema – kakvog tu više izbora ima? Može više ili manje da je nema, prije ili kasnije da nestane? U tom prostoru se može birati - ali tu nema izbora, to su izborne varijante, koje obećavaju brže ili sporije gašenje.
Ima dvadeset i kusur godina, u Crnoj Gori je na djelu Veliki petak - organizovano raspinjanje ljudi, po projektu državnih, ili državotvornih prvosveštenika.
Glavna krivica Hrista pred judejskim zakonicima i prvosveštenicima, bila je u tome što je rekao da je nebesko carstvo jedino dostojno čovjeka, a zemaljsko carstvo ga skraćuje, zloupotrebljava, unižava. Juda, izdajnik Hrista, slušao je Gospoda do poslednjeg časa, a onda se u njemu sve preokrenulo. Preuzeli su mu pamet zakonici i prvosveštenici ovoga svijeta, i izdao je Hrista, i njegove riječi o slobodi koja čovjeka može podići do neba. Zemlja je u njemu zadavila nebo, i završio je kao niko.
Eto u ovim momentima je osnovna drama i čovjeka i čovječanstva, i država i državotvoraca. Državotvorci teško podnose da im se građani ne klanjaju, a ako oni slučajno razaraju okvir njihovog državotvorstva - zaslužuju pravedni sud - raspinjanje. Tajna tog konflikta je u tome što državotvorci misle da je raspinjanje „neposlušnih“ njihovo uništenje, ili pak neophodna pedagoška mjera za njihovo „prevaspitavanje“.
U istoriji je naravno bilo razlika među državotvorcima, jer nije bilo malo onih koji su znali za viši smisao čovjekov, ali najčešće su oni koji taj smisao ne podnose, i traže poslušnost državnom, bolje reći, političko-partijskom programu.
Ako uzmemo slučaj savremene Crne Gore, stanje je suviše neveselo. Kao da je Juda zapaprio pamet našim državotvorcima. Neprestano prozivaju one „koji su izdali državnu ideju Crne Gore“, one koji „hoće da ruše „suverenu“ Crnu Goru. Zaboravljaju da ovakva Crna Gora nije zamišljena iz Crne Gore, nego iz savremenih geostrateških centara, koji melju male narode i kulture. Zašto je savremena crnogorska „državotvorna ideja“, morala da proizvede primarni konflikt unutar Crne Gore koji će je razarati dok je ima?
Oni koji ne prihvataju ovakvu „čeličnu“ Crnu Goru jesu ljudi koji nose njen istinski lik, jezik, nasleđe, a građani koji su lojalni ovakvoj državotvornoj ideji su oni koji ne drže do pamćenja (tradicije, mitova svog naroda), jezika (srpskog) i pisma (ćiriličnog), crkve (pravoslavne). Sve to, po njima može biti i drukčije, jer tako zahtijeva čelični državni program, to jest „zakonici i prvosveštenici“, koji ne podnose slobodnog, božjeg čovjeka! I tu izbija dubinski- biblijski konflikt. Jer čovjek ne može da stane u čeličnu ljusku državne vlasti. U crnogorskom slučaju, partijska vlast pretvorena je u državnu i „državotvornu“, zato je i unutrašnji konflikt veći, i karikatura državotvorstva arogantnija. U takvom „pravnom“, i državnom okviru, razgovora među ljudima nema, jer se ne podrazumijeva postojanje slobodnog čovjeka. Oslušnite javni diskurs: ređanje optužbi i krivica do smrti. Kao da su uzeli da nam sude i kroje kapu đavoli, a ne ljudi.
U tekućoj svatovskoj trci za crnogorsku mladu, gdje politički folklor dobija veliku pozornicu, Milo Đukanović ima najboljeg konja. U svatovima je često važniji konj, nego svat. U svatovskoj trci, s dobrim konjem i slab svat može biti prvijenac, barjaktar, pa i vojvoda. Đukanovićev konj je prosto napumpan, iz nozdrva mu suču plamenovi, kao u konja Balačka vojvode. Nije to konj nego zvjerka? Nije to zvjerka, nego robot koji može da preskoči Crnu Goru, kao ništa. Taj konj može zadnjim nogama da zvekne Crnu Goru među oba oka kad god se jahaču ćefne. Može da pogazi ovce, posebno jagnjad, ali i domaću čeljad, k‘o od šale. Nekad zato što su mu nešto krivi, nekad prosto iz bijesa. Konji–roboti hoće i jahače-robote. Oni trče trku samo zacrtanim pravim linijama. Ako su prinuđeni da skrenu ulijevio ili udesno, obavezno nekog ugaze svojim željeznim potkovicama. Ali, to nije bitno. To su predviđene žrtve, jer se trči za crnogorsku mladu, koja Crnoj Gori donosi sreću.
U crnogorskoj priči ljude ne raspinje Pilat (tu ima neka procedura), nego gaze konji-roboti, koji uzimaju na sebe robote-jahače, da bi priča bila potpunija, i bahanalije vlasti bogatije.
Žalije mi je što robotizuju konje, nego jahače. Čujem od nekoga iz publike- „jahače crnogorske apokalipse“.
Hristos vaskrse iz mrtvih.

(Autor je književnik)