-Autor: Miroslav Filipović

Kao dijete skupljao sam značke. U tim vremenima vladalo je nepisano pravilo da svako nešto sakuplja. Jedni su gomilali priveske, drugi razglednice, treći poštanske marke...
Mene su u toj kozmičkoj raspodjeli zapale značke. I ne sjećam se da onomad, i u jednom domu u kojem sam bio, nijesam negdje na zidu ili u vitrini vidio bar jedan komplet značaka. Negdje su bile nemarno načičkane po improvizovanim panoima od stiropora, drugdje uredno složene na plišanim jastučićima.
Kad bih pozabadao značke u rupice na stranicama svojih albuma od skaja, činilo mi se da će tamo zauvijek čuvati sve te sretne priče o zemljama i gradovima, sportskim klubovima i planinarskim društvima, tvornicama i njihovim proizvodima koje su amblematski predstavljale.
Značke su stizale sa svih strana. Roditeljima su ih donosili prijatelji s ljetovanja i službenih putovanja; na sastancima i poslovnim ručkovima dijelili su ih poslovni partneri i trgovački putnici; poklanjali bi ih susjedi i rođaci aktivni u raznim amaterskim udruženjima, sportskim klubovima i folklornim društvima...
Svaki imalo važniji događaj – od godišnjice lokalnog šahovskog društva i izložbe pasa do partijskog kongresa i Olimpijskih igara – našao je svoje mjesto na tim komadićima niklovanog, rjeđe pozlaćenog, metala s iglom ili kopčom. Svako preduzeće koje bi držalo do sebe dalo bi da se izrade njegove značke i na taj se način reklamiralo u ona predinternetska vremena.
Osim kolekcionarske važnosti, sama značka nije imala neku posebnu funkciju. U odnosu na privezak, na koji ste, kad bi skupljačka strast okopnjela, mogli zakačiti ključeve, a u salvete, koje su uglavnom sakupljale djevojčice, umotati sendviče, sa značkama se, baš kao i s poštanskim markama, starim razglednicama ili novčanicama, nije moglo bogzna šta.
Pohranile bi se i ostavile da s vremenom dobiju kolekcionarsku, odnosno „tržišnu“ vrijednost. Dobro, mogli ste s njima izvesti neku opačinu, ubosti nekoga ili mlađem bratu probušiti balon, ali to bi izazvalo tek trenutni krik i bijes okoline.
Ako je, kao meni, kolekcionarska strast bila posve mlaka, značke bi, spremljene u albume, bile ostavljene na dnu neke kutije ili u zakutku vitrine. Iako sam znao gdje stoje, godinama nijesam osjetio potrebu da posegnem za njima.
A onda se nedavno sjetih da ih još imam i sa sobom teglim iz selidbe u selidbu, kao jedan od onih tereta za koje čovjek stoput sebi kaže da ga se mora riješiti, no uvijek mu bude žao, pa ga zadrži.
I tako izvukoh tih nekoliko albuma značaka na svjetlo dana, pa, prešavši prstima preko njih, pripalih sentimentalna sjećanja, od kojih mi je odmah otoplilo oko srca. Pogotovo kad sam vidio one sportske, koje su mi, kao djetetu, najviše značile: s klupskim grbovima engleskih premijerligaša i onim „Dinamovim” grbom s crvenom petokrakom kraj šahovnice. Ili one bjelosvjetske, s grbovima evropskih metropola, te seriju značaka sa sjevernokorejskom zastavom, nabavljenih na jednom davnom zagrebačkom Jesenskom velesajmu.
No, pažnju mi privukoše značke koje mi kao djetetu nijesu mnogo značile. Štaviše, najviše su me nervirale iako su u mojoj nevelikoj kolekciji bile uvjerljivo najbrojnije: one s amblemima tvornica, preduzeća, raznih kombinata i njihovih proizvoda.
Gledajući ih, pred očima mi se zavrtio izmaštani film o prošlim vremenima kad je ovdašnja ekonomija cvala, ili bar izgledala kao da cvjeta. Upustih se u putovanje prostorima nekoć jake industrije, tvornica koje su u međuvremenu propale, dok one preživjele danas većinom muku muče. Našao sam značke privrednih giganata koji su otrpjeli tranzicijske potrese ostavši veliki i jaki.
No, pažnju su mi privlačile one posrnulih, manje srećnih kolektiva zapelih u stečajevima, koji su tek sjena svog predratnog sjaja. I onih ugaslih i propalih. Gledam nasumice te tužne značke: propalo zagrebačko Kamensko („Kuća evropske mode“), dogorjela osječka „Drava” (ponajveća evropska tvornica šibica), zauvijek ugašena Tvornica duhana Zagreb, poharani DIK Đurđenovac (čiji je namještaj krasio Bakingemsku palatu), rašiveni čakovečki „MTČ” i požeška „Sloga” i zagrebačka „Vesna”, propali slatinski „Gaj” i sisačka „Segestica”, tragični „,Agrokomerc”...
Pa mariborska „VEMA”, tuzlanska „Dita”, sarajevski „Unis”, mostarski „Soko” „,ITES Lola Ribar”, Jugobanka, Jugoturs... Danas te značke bodu u srce dok ih gledam.
Poput mnogih spomenutih tvornica, i mnoge su značke izgubile svoj sjaj i pozlatu ili su posve zarđale. Ko ih još sakuplja – pitam se. Nekoć su ih ljudi nosili na reverima sakoa, kao legitimaciju posebne časti i privrženosti preduzeću, klubu, Partiji...
Sjećam se kako je prije nekoliko godina u kupeu voza Zagreb – Osijek prekoputa mene sjedio stariji gospodin u demodiranom sakou. Na reveru je imao zataknutu značkicu, koju sam odmah prepoznao, jer sam je i sâm imao u svojoj kolekciji. Značka je bila „pretpotopna“ i u današnjim okolnostima nepoćudna: amblem Auto-moto saveza Jugoslavije. Fasciniralo me što je neko još s ponosom i bez nelagode ističe.
A danas čitam na internetskim forumima kako preostale strastvene sakupljače značaka nazivaju „dinosaurusima“.
(Al jazeera)