- Autor: Janis Varufakis

Posle Trampovog prijevremenog odlaska i naknadnog odbijanja da potpiše zajedničko saopštenje sa skupa G7, vodeći mediji su ponovo pali u predinfarktno stanje. To ukazuje na duboko nerazumijevanje aktuelnih događaja u našoj globalizovanoj stvarnosti.
U pokušaju da se prikaže kao čvrst i duhovit, Emanuel Makron je rekao da bi G7 uskoro mogao postati G6. To je apsurdno, između ostalog i zato što bi bez Sjedinjenih Država (da ne pominjem žalobne skupove G7) kapitalizam u obliku u kakvom ga danas poznajemo nestao sa lica zemlje.
Naravno, nema sumnje da sa Trampom u Bijeloj kući imamo dovoljno razloga da budemo nesrećni ili bijesni. Ali još više razloga za zabrinutost progresivnih snaga daje način na koji establišment, i u Americi i u Evropi, reaguje na Trampove nestašluke, uz puno samozavaravanja i pogrešnih procjena.
Neki polažu nade u Milerovu istragu, računajući da bi Majk Pens bio prihvatljiviji predsjednik. Neki su odlučili da čekaju 2020, isključujući mogućnost drugog mandata. Ali niko ne obraća pažnju na veoma stvarna tektonska pomjeranja skrivena iza Trampovih neotesanih ispada.
Njegova administracija postiže dobre ekonomske rezultate u zemlji. On je izdejstvovao smanjenja poreza na prihod i dobit o kakvima republikanci prije nekoliko godina nisu mogli ni da sanjaju. Ali to nije sve. Tramp je iza kulisa zapanjio Nansi Pelosi, liderku demokrata u Predstavničkom domu, odobravajući svaki socijalni program koji je zatražila. Tako je federalna administracija proizvela najveći budžetski deficit u istoriji Amerike pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto.
Šta god mislili o novom predsjedniku, on novac ne daje samo najbogatijima, iako oni dobijaju najviše, već i mnogim siromašnim Amerikancima. Uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među Afroamerikancima, inflaciju pod kontrolom i rast na berzama, Tramp je uspio da dovede kuću u red prije nego što se okrenuo gostima iz inostranstva.
Pripadnici američkog establišmenta koji se protive Trampu mole se da ga tržišta kazne. To bi se i dogodilo da je Amerika bilo koja druga zemlja. Uz fiskalni deficit od 840 milijardi dolara 2018. i 981 milijarde dolara 2019, kao i uz očekivano zaduživanje države od 2.340 milijardi dolara u narednih 18 mjeseci, valuta bi morala da izgubi vrijednost, a kamate da porastu. Ali Amerika nije bilo koja zemlja.
Pošto Fed, kao centralna banka, polako gasi program kvantitativnog popuštanja rasprodajući akumulirane rezerve privatnom sektoru, investitorima je potreban novac za kupovinu. Zato se količina dolara na raspolaganju investitorima smanjuje za 50 milijardi mjesečno. Dodajmo tome dolare koji su potrebni njemačkim i kineskim kapitalistima za kupovinu američkih državnih obveznica (da bi dio svoje dobiti smjestili na neko sigurno mjesto) i shvatićemo zašto je Tramp uvjeren da neće biti kažnjen sunovratom dolara ili padom vrijednosti državnih obveznica.
Naoružan jedinstvenom prednošću kontrole nad štamparijama dolara, Tramp je preispitao trgovinsku razmjenu sa ostalim članicama G7 i došao do neizbježnog zaključka: ne postoji način da izgubi trgovinski rat sa zemljama koje imaju tako visoke suficite u trgovini sa SAD (na primjer, Njemačka, Italija, Kina) ili zemljama (poput Kanade) koje dobijaju upalu pluća svaki put kada američka ekonomija kine.
To nije ništa novo. Ričard Nikson se takođe sukobio sa evropskim establišmentom 1971, a Ronald Regan je brutalno pritisnuo Japance 1985. Čak ni jezik nije bio ništa uglađeniji nego danas – sjetimo se sažetka stavova Niksonove administracije riječima neponovljivog Džona Konelija: „Moja filozofija je da svi stranci žele da nas namagarče, a naš zadatak je da prvo mi namagarčimo njih“. Ali današnji napad SAD na saveznike razlikuje se od prethodnih epizoda na dva načina.
Prvo, od kolapsa Volstrita 2008 – uprkos naknadnim oporavcima berze – Volstrit i američka ekonomija više ne mogu činiti ono što su činili do 2008, to jest apsorbovati neto izvoz iz evropskih i azijskih fabrika kroz trgovinski suficit finansiran jednakim prilivom dobiti koja se iz inostranstva usmjerava u SAD. To je glavni uzrok sadašnje globalne ekonomske i političke nestabilnosti.
Drugo, za razliku od 70-ih godina, poslije decenije pogrešnih odgovora na krizu eura, francusko-njemački establišment je razjedinjen i van kontrole, pa ksenofobi i antievropski nacionalisti preuzimaju pojedine države.
Uvidjevši sve to, Tramp je zaključio da ako Amerika više nije u stanju da stabilizuje globalni kapitalizam, onda može i da ga sruši, raskine postojeće multilateralne konvencije i ispočetka izgradi novi globalni poredak koji će ličiti na točak, sa Amerikom u centru i ostalim silama simetrično raspoređenim oko nje sistemom bilateralnih sporazuma koji osiguravaju da Amerika u svakom od njih bude jači partner, u poziciji da ostvaruje dobit primjenom taktike „zavadi pa vladaj“.
Može li EU izgraditi antitrampovski savez pod parolom „Evropa na prvom mjestu“, možda u saradnji sa Kinom? Odgovor smo već dobili kada se Tramp povukao iz sporazuma sa Iranom. Tek što je kancelarka Angela Merkel izjavila da će evropske kompanije ostati u Iranu, one su počele da se povlače dajući prednost poreskim olakšicama koje im Tramp pruža u Americi.
Imamo mnogo razloga da se prepadnemo Trampa: on pobjeđuje u sukobu sa evropskim establišmentom koji i dalje nema nikakvu predstavu o silama koje ga ugrožavaju i tako otvara put novim zastrašujućim događajima. Progresivne snage u kontinentalnoj Evropi, Velikoj Britaniji i SAD imaju zadatak da pripreme program internacionalističkog „nju dila“ i da sa njim pobijede na izborima.
U rijetkim trenucima optimizma zamišljam kako savez koji uključuje Berni Sandersa, Džeremi Korbina i naš pokret Demokratija u Evropi, DiEM25, uspijeva da zaustavi pohod Trampove nacionalističke internacionale. Uostalom, prije samo nekoliko godina Trampov trijumf je Amerikancima i Evropljanima izgledao mnogo nevjerovatnije nego takva alijansa. Vrijedjelo bi pokušati.
Preveo: Đorđe Tomić
Peščanik.net