-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Histerija, kao bolest, u određenim uslovima, može da bude faktor vaspitavanja date individue u iskusnim i vještim rukama. S obzirom da je bila pritisnuta bolešću, carica je tražila izlaz za sebe. Ona ga je našla u religioznim dogmama. Sve je otuda dolazilo. Na tome se bazirao i uticaj Rasputina.
Kome je pala na pamet tako teška riječ, kao što je izdaja?
Trudio sam se da svim mogućim sredstvima provjerim zaključke istrage. Kada sam utvrdio okolnosti pod kojima su odvezli cara iz Toboljska, izvještaj Izvanredne istražne komisije o „krivici“ cara i carice i zaključci njihovog istražitelja Rudnjeva imali su za mene veliki značaj.
Ja sam provjeravao tačnost tih rezultata istrage. Kerenski je izjavio: „Rudnjev je vršio sudsku istragu o učešću u „ izdaji“ carskog para i njihove družine. Ja ga lično nijesam poznavao do tada. Njega su uključili u rad Komisije kao talentovanog i energičnog istražitelja, takvog su mi ga predstavili članovi Komisije i čini mi se da su svi bili složni u takvoj ocjeni. Rudnjev je dobio određeni zadatak; on je morao da ispita ulogu Nikolaja II i carice po pitanju njihovih aktivnosti u izdaji države/član 108. Krivičnog zakona /“.
Šta je utvrdio Rudnjev?
Čitajući njegov izvještaj, odmah se vidi da je bilo nemoguće i pitanje postaviti o „izdaji cara i carice“. Ne samo da nije bilo ni nagovještaja o izdaji, već zaključci, koje je donio, su bili sasvim suprotnog značenja i veoma slični mojim. Ali, treba naglasiti da je on raspolagao sa dokumentima u toku istrage,koja su se razlikovala u svemu od mojih. Provjeravao sam i te nalaze.
Kerensi je izjavio: „ Komisija, koja je radila taj izvještaj/pitanje učešća cara i carice u „izdaji“/obavijestila me je o rezultatima istrage i konstatovala da nema učešća u takvim radnjama ni Nikolaja II ni Aleksandre Fjodorovne. Komisija ih nije okrivila za takvo djelo. O tome sam podnio izvještaj i Privremenoj vladi“.
Govoreći lično u svoje ime,Kerenski je izjavio: „ Uvjeren sam da Nikolaj II nije nikad lično težio separatnom miru i ni u čemo se nije mogla nazreti takva želja. Ne samo na osnovu rezultata rada Komisije, već i na osnovu mog praćenja ponašanja cara, u periodu dok je bio u pritvoru u Carskom, imam ubjeđenje da nije bio „izdajnik“. U tom periodu sam bio i na vlasti, pa su mogućnosti bile veće da saznam više. Smatram obaveznim da moram iznijeti sledeću činjenicu, koja ide u prilog ovome. U dokumentima je bilo pronađeno pismo cara Vilhema upućeno Nikolaju II, u kojem mu je Vilhem predlagao da zaključe separatni mir. Pismo je bilo napisano na njemačkom jeziku. Među papirima pronađen je i odgovor na to pismo u vidu kratkog obavještenja. Car je zadužio nekoga/ne mogu tačno da se sjetim koga/i na francuskom jeziku saopštio Vilhemu da on nema namjeru da odgovara na njegova pisma. Moram konstatovati da je Izvanredna komisija znala za ovu činjenicu. Godine 1916. obavljena je razmjena pisama, ali, ja sada ne mogu tačno da se sjetim kad je to bilo po datumu i u kojem mjesecu. On lično, on Nikolaj II kao čovjek nije bio izdajnik. On nikada ne bi potpisao separatni mir. U to sam duboko ubijeđen. Svaki put kad smo se sreli, uvijek me je pitao za front: „ Šta ima na frontu? Kakva je situacija tamo?“ Tako je bilo svaki put“.
Ministar pravde Pereverzov, zamjenik Kerenskog, izjavio je na saslušanju: „ Kao ministar pravde bio sam upoznat sa radom Izvanredne komisije, koja je pod rukovodstvom Muravjova istraživala rad ministara i drugih visokih političkih ličnosti u starom režimu prije februarskog prevrata. Bio sam upoznat da je ta komisija rasvijetlila uloge cara i carice u navedenim pitanjima, kao i ljudi koji su bili bliski njema. Ja Vas uvjeravam da je Muravjov nekoliko puta podnosio izvještaj po pitanju careve „krivice“. Muravjov je okrivljivao cara jedino za to, što je on ponekad, na osnovu izvještaja Šćeglovitova, prekidao izvršenje raznih radnji, na koje nije imao pravo po Ustavu, koji je bio na snazi u Rusiji do revolucije, jer to pravo nije pripadalo monarhu, čak da je bio i autokrata, mada je imao pravo na pomilovanje, ali ne na zabranu izvršenja čina. Tokom istrage nijesu mogli da mu pronađu nikakvu veću krivicu, a što se tiče njegove „ izdaje“ Rusije, u smislu da potpiše separatni mir sa Njemačkom, o tome nikad nije bilo riječi. Potpuno sam siguran u to i čiste savjesti mogu reći da je stanje stvari bilo takvo“.
Knez Ljvov je izjavio: „ Rad Izvanredne komisije nije bio završen. Ali, jedno od najglavnijih pitanja, koje je uznemiravalo javnost i izazivalo sumnju, a možda, čak, i ubjeđenje mnogih da je car pod uticajem svoje supruge, Njemicom po krvi, bio spreman i pokušavao da potpiše separatni mir sa neprijateljem – Njemačkom, bilo je razriješeno. Kerenski je slao izvještaje Vladi i sasvim određeno sa punom sigurnošću tvrdio da je nevinost cara i carice po ovom pitanju nesporna“.
Ruski car,pošto se odrekao prestola, susreo se sa velikom odbojnošću prema njemu od strane nove vlasti. Ona se neprijateljski odnosila prema njemu i bila je nepovjerljiva u odnosu na porodicu, zato što je bila revolucionarna. Ta vlast je uhapsila cara i caricu, pokupila sva njihova dokumenta, prerovila sve arhive u dvorcima, ispitala mnogo svjedoka i uradivši sve to, zaključila da nijesu krivi.
Istina je isplivala.
KRAJ