-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Mešin roman je najprije bio nazvan „Četiri zlatne ptice”, ali ga je, po nagovoru Riste Trifkovića, naslovio „Derviš i smrt”; njegov autor steći će, konačno, popularnost i ime za kojim je težio. Knjiga će doživjeti prevode na sve jezike naših naroda i narodnosti, a potom će biti prevedena na brojne svjetske jezike. Kritičari su se utrkivali u pohvalama „Dervišu”. Veličanju nije bilo kraja. Pisca su, ipak, pogodila tri mišljenja: Vuk Krnjević u „Borbi” napisao je da je to najbolje Selimovićevo djelo, a da je tema romana „istraživanje korijena muslimanstva”. U splitskom časopisu „Mogućnost” Ante Pedišić, takođe, nije imao bogzna kakvo mišljenje, dok je nepotpisani recenzent u „Glasniku Islamske vjerske zajednice” u Sarajevu oštro zamjerio piscu što je za moto romana stavio da je „čovjek uvijek na gubitku”. Po njegovom mišljenju riječ je o grubom falsifikatu „Kurana”, jer je, navodno, misao prekinuta upravo pred osnovnom idejom: „osim ako nađe utočište u Bogu”.
Te primjedbe Meša je odbio. „Nijesam pisao roman o korijenu muslimanstva (to sam pomenuo uzgred), nijesam pisao roman o besmislenosti ljudskog nastojanja, ni roman koji pripovijeda beznađe... Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život... ‚ „Derviš i smrt” je knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu, ličnom i neličnom, izdvojenom i opštem. Dogma i život su stalno u sukobu...”
A Meša – sve što je postigao pripisivao je u zasluge Darki: „Zaista, da sam ja stvarao model kakvu bih ženu želio, sigurno bih pogriješio, ne bih našao tako savršenu ženu. I mislim da ni upola ne bih napisao bez nje, a čak mogu reći da ne bih napisao uglavnom ništa da nije nje bilo. Njena moralna hrabrost je izvanredna...” Roman je, uglavnom, pisao noću – i sve te noći Darka je sa njim bdila i bila prvi čitalac, i najodaniji. Na pitanje sarajevske revije „Odjek” – budite svoj sopstveni kritičar, Meša kaže: „Svoj vlastiti kritičar sam neprestano, dok smišljam, dok pišem, kad napišem, kad odbacujem napisano, kad ostavljam rukopis da ga vrijeme opravda. To je možda najvažniji i najteži dio rada na romanu. Treba imati snage da se odbaci, svojom vlastitom presudom, ono što je pisano mjesecima...”
Dobrica Ćosić čita konačnu verziju romana, onako kako je objavljen. Piše mu 16. januara 1967. godine. „Tebi i mojoj zemljakinji Darki mnogo hvala na lijepoj i uzbudljivoj rečenici sa novogodišnjim željama[...].” Početkom februara 1967. godine stiže prvo veliko priznanje: žiri NIN-ove nagrade za najbolji roman (sačinjavali su ga: Velibor Gligorić, Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Zoran Mišić, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić) jednoglasno odlučuje da je u 1966. godini najbolji objavljeni roman Meše Selimovića „Derviš i smrt”.
U razgovoru ne krije raspoloženje: „Srećan sam... Rekao bih da je „Derviš” moje najpotpunije djelo. Možda i najiskrenije...” I uz sve talambase slave – grozničavo piše raspravu „Za i protiv Vuka”. Boraveći u Novom Sadu, na Sterijinom pozorju, ranijih godina, ispisivao je i iščitavao u Biblioteci Matice srpske literaturu o Mušickom, Savi Tekeliji, Vencloviću. Svjestan je činjenice da je pisanje nemilosrdan posao i neprestano zazire od nekakvog „hladnog vjetrića koji duva od Beograda, u njegovom pravcu?” Prijatelju poručuje: „...dugo vodim neprirodan život književnog derviša-lutalice, nikome na korist a sebi na štetu...”
Iz Herceg Novog javlja mu se krajem februara Ivo Andrić. „...Nemam ništa protiv toga da uzmete neke od mojih napisa o Vuku kao predgovor vašeg „Izbora Vukovih radova”. Pitam se samo da li su oni podesni za predgovor, jer ne sadrže nikakvih podataka o radu i životu pisca. Ali to ostavljam vama. Uostalom, možda ćemo moći o tome porazgovarati ovih dana....”
Odmara se, potom, u Dubrovniku, ali ne miruje – piše novi roman „Tvrđava”. Za „Derviša” dobija, po drugi put, nagradu grada Sarajeva - Midhad Begić je napisao za francuskog izdavača recenziju-preporuku za prevođenje „Derviša i smrti”.
U avgustu 1967. boravi u Tuzli, gdje se srijeće sa familijom i prijateljima iz mladosti. Reporteru lokalnog lista, „Front slobode”, Vitomiru Pavloviću, kaže: „Da se nastanim u Tuzli – moja je stara želja. Međutim, to neće biti tako brzo kako ste čuli. U zavičaj ću se, svakako, vratiti, ali za nekoliko godina, onda kad budem penzionisan...” A potom dodaje: „Pišem roman iz savremenog života. Tema? Pa, naravno, naši ljudi u ovom našem vremenu s psihološkim projekcijama i moralnim dilemama. Ja slikam otvoreno i razgolićeno i u tome bi se moglo naći dosta ljudi koje poznajem. Ne volim pamflet, volim opštiju sliku s karakteristikama vremena i društva...”
(NASTAVIĆE SE)