PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Meša Selimović je u nekim razgovorima volio da pripovijeda o svojim poslijeratnim traumama i nepravdama koje su mu u Sarajevu činjene. Vojislavu Lubardi, u razgovoru za „Mladost”, govoreći o tim krizama i teškoćama, veli: „Od 1953, kad sam bio prisiljen da odem s fakulteta, tri godine sam bio bez stalnog zaposlenja. Bile su to tri mučne godine, bavio sam se svim i svačim, naročito na filmu, i živio veoma teško, a nikako nijesam uspijevao da dobijem posao. Oko mene se stvorila neka magla koju nijesam mogao ničim da razbijem. Često sam dolazio kući bez dinara za hljeb, i moja žena je u takvim prilikama, a to je bilo suviše često, pokazivala izuzetnu moralnu snagu: s osmijehom, bez riječi prijekora ili žalbe, uzimala je haljinu pod mišku ili ma šta drugo i odlazila na Baščaršiju da proda i da nam donese ručak. Bez te njene snage i plemenitosti teško bih izdržao mnogobrojne nevolje kojima sam bio izložen...”
Ovakva i slična Mešina kazivanja o prilikama u kojima je živio, mnoge Sarajlije su nazivale „Mešinim pasjalucima”. Polaskalo mu je, međutim, kad je čuo da je u nekom razgovoru predložen za mogućeg ambasadora u Parizu (pri Unesku), Sofiji, ili, pak, Bejrutu. Jer, bio je poslije Andrića i Krleže, pisac o kome se najviše govorilo, znao je francuski jezik. Ivo Andrić ga je savjetovao da se toga mane: „Nije to za vas, za pisca... Držite se vi književnosti...” A ni političari nijesu baš mnogo bili za to. Tako je diplomatija, koju je intimno priželjkivao, pala u vodu.
U novembru 1967. je izabran za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Uslijedili su pozivi sa svih strana na književne večeri, razgovore na radiju, televiziji, intervjue u novinama i časopisima. U Ljubljani „Mladinska knjiga” objavljuje „Maglu i mjesečinu” (prevod i bilješka o piscu Božidar Borko), a u Mariboru „Obzorja” objavljuju „Tišine” (u prevodu Jože Javoršeka). Skupština opštine Novi Sad imenuje ga za člana Glavnog odbora Sterijinog pozorja (član Odbora biće sve do 1981). I iz Beograda 1968. stiže lijepa vijest: 7. marta izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, na osnovu predloga Odjeljenja za literaturu i jezik (referat su napisali Velibor Gligorić i Mladen Leskovac).
Selimovićima su početkom avgusta 1968. došli u goste Božica i Dobrica Ćosić. Dobrica će u svoj dnevnik (12. avgusta) zabilježiti: „Božica i ja smo se vratili iz Sarajeva; bili smo u gostima kod Meše Selimovića. Taj hrabri i časni čovjek demonstrirao je prijateljstvo prema meni baš u ovim danima, prkoseći bosanskoj vrhušci. Darka i Meša su nas nagradili nezaboravnim gostoprimstvom, sestrinskom i bratskom pažnjom i nježnošću. Njihova dobrota je potresna u svojoj potpunosti i nesebičnosti. Nikad se tim ljudima ne mogu odužiti”.
Meša uživa u svojoj pobjedi i slavi; on u svemu troši svoju slavu; naslađuje se uspjehom, kao lubenicom: Tog pametnog čovjeka kao da je opila slava. Predao se svojoj pobjedi. Kako će, ovako srećan, da napiše novu knjigu poslije „Derviša?” Povodom dana oslobođenja Tuzle, 1. oktobra 1968. godine otvorio je novu, modernu zgradu gimnazije u rodnom gradu. Na prvim „Dučićevim večerima poezije”, 9. oktobra, u Trebinju, Meša drži prigodnu besjedu. Izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Preseljava se u novi, petosoban komforan stan u ulici Đure Đakovića 6a/II (U njegov stan na Višnjiku useljava se Husein Tahmiščić)
U Akademiju nauka i umjetnosti BiH predložio je Slavka Leovca i Tahmiščića. Predlog je odbijen. Protiv je bio Midhat Begić. Meša je shvatio da je to upereno i protiv njega. U sarajevskoj sredini iskrsava poneki spor, poneko zamjeranje – obostrano. Kada je Dobrica Ćosić bio isključen iz Centralnog komiteta CK Srbije zbog govora o prilikama na Kosovu, Meša ga je pozvao u goste. I Ćosić je došao. U Sarajevu gost nije ostao nezapažen. Nije ostalo nezapaženo ni domaćinovo prijateljevanje ni sasvim odrešita podrška. Tada je Meša izrazio želju da pređe u Beograd – računao je da će u ovom gradu imati mir za rad.
Dobrica će ga pozvati u uzvratnu posjetu – biće mjesec dana njegov gost, u Palmotićevoj. Tada ga je bliže upoznao i sa svojim bliskim prijateljima – podario mu ih je sve. I do kraja života svi oni ostaće i Mešini najbliži prijatelji. Živio je u Sarajevu, a imao je, u stvari, voznu kartu u džepu za Beograd. Bio je slavan i zbog toga je osjetio sve tegobe publiciteta.
Cvijetin Mijatović, predsjednik Centralnog komiteta SK BiH, blizak prijatelj, ubijedio ga je da se ne seli. Došao je sa ženom i Selimovićima prijateljski savjetovao da se klone odlaska u Beograd.
Dobrici Ćosiću šalje šesnaest stranica autografa svoga novog romana „Tvrđava” – za uspomenu. Nosio se, još uvijek, mišlju da roman nazove „Grad koji ne postoji”, a u pismu mu kaže: „Ovo je rukopis, zapravo pravi prepis romana koji pišem („Grad koji ne postoji”).
(NASTAVIĆE SE)