-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Konačno učesnici savjetovanja su, ipak, sačinili uslove ugovora s Anom Ivanovnom i evo tih tačaka ugovora:
„Carica obećava da sačuva Vrhovni tajni savjet u sastavu od 8 (osam) članova i obavezuje se da bez njegove saglasnosti neće počinjati ratove i neće zaključivati mir, da neće opterećivati podanike novim porezima i nametima, da neće unapređivati u visoke činove, kako u civilstvu, tako i u vojnim kopnenim jedinicama i u mornarici, veše od ranga pukovnika, da neće određivati i postavljati službenike na odgovorna mjesta, da neće poklanjati velike posjede i da bez suda ne presuđuje, da ne oduzima imovinu i ne ponižava niže plemstvo i da ne koristi državne prihode za svoje troškove“.
Ovim uslovima su kasnije dodali oštar zahtjev:
„A ako nešto ne ispunim od datih obećanja do kraja, pristajem da budem lišena ruske carske krune“.
Postoji zanimljiva hipoteza da je švedski eksperiment podstakao Dmitrija Golicina na ideju ustoličenja „slabe carice“. Dovođenje na presto Ane Ivanovne stvarno veoma mnogo podsjeća na priču ustoličenja sestre Karla XII, Ulrike Eleonore 1719. godine. Tamo se tačno tako dogodio smišljen i namjeran izbor slabog kandidata na presto s istovremenim ograničenjem njegovih ovlašćanja. Švedski primjer izbora istoričari su otkrili i u samim tačkama uslova, koje su „vrhovnici“ predložili Ani Ivanovnoj. Ispada da je Golicin, u stvari, sprovodio dobro uvježbanu kombinaciju. On je smišljeno napravio svoj izbor i odlučio se za najslabijeg kandidata, već imajući u svojoj glavi plan ograničavanja ovlašćenja za Anu Ivanovnu.
Sa slabim kandidatom se lakše dogovoriti. Kneževa razmišljanja o „čistom porijeklu“ i „inozemnim porocima“ pokazivala su se kao taktiziranje i lukavstvo. Knez je odlično poznavao sagovornike i poigravao se s njima. Ako je Golicin imao potrebu da ubijedi Tajni savjet da izaberu Jelisavetu Petrovnu, onda on, vjerovatno, ne bi pričao da joj je majka strankinja, već bi govorio o velikom ruskom ocu. Knez je jednostavno sasvim tačno proračunao da je realizacija njegovog plana lakše ostvarljiva s Anom Ivanovnom, nego s Jelisavetom Petrovnom. Uspjeti da se ograniče prava Petrovoj kćerki, tada je bilo mnogo složenije, nego ograničiti u pravima Ivanovu kćerku, kurlandsku vojvotkinju, koja je odrasla u provinciji.
Golicinova inicijativa, koju je podržavao Vrhovni tajni savjet, izazivala je protivljenje i reakciju plemstva. A njih je tada bilo više u Moskvi, nego obično. Mnogi su došli u Prvu prestonicu na svadbu mladog cara, koji se oženio knjeginjom Dolgorukom, a našli su se na sahranama i bili prisutni izboru nove imperatorice.
U to vrijeme najčuvenije moskovske kuće su postale debatni klubovi, u kojima se raspravljalo o programima ograničavanja autokratije. Situacija za Rusiju je bila neuobičajena i dosta tajanstvena i zato je nasrtaje na autokratsku vlast podržavala manjina. Zamisao Tajnog savjeta je većem dijelu naroda izgledala sumnjiva, jer je vlast bila koncentrisana u rukama male grupe ljudi. Kako su smatrali neki kritičari, trebalo je govoriti o drugom, o stvaranju privilegovanog plemićkog staleža, koji je mogao preko predstavničkih organa da učestvuje u upravljanju zemljom.
Inicijator zamisli knez Golicin i ostali članovi Vrhovnog tajnog savjeta nijesu izbjegavali rasprave, naprotiv, bili su spremni da diskutuju i raspravljaju o bilo kakvim projektima i predlozima. Danski ambasador Vestfalen informisao je svoju Vladu da su vrata Savjeta bila otvorena cijelu sedmicu dana i svaki plemić je imao mogućnost da se izjasni i iznese svoje predloge povodom predloženih mogućih izmjena u sistemu upravljanja u Ruskoj imperiji. Sekretar francuske ambasade Manjjan javljao je iz Moskve: „Ovdje na ulicama i u kućama se priča samo o engleskom ustavu i o pravima engleskog parlamenta“.
Španski ambasador De Lirija je obavještavao Madrid: „Ima mnogo partija, iako izgleda sve mirno, po svoj prilici, može da se desi da neka varnica izazove pobunu“.
Najvećim skeptikom se pokazao pruski ambasador Mardefeld. On je konstatovao da ruski plemići žele slobodu, ali nijesu sposobni da se dogovore oko mjera ograničavanja autokratije. Diplomata je tvrdio da Rusi ne shvataju šta je sloboda i kako da je dobiju.
Neki istraživači govore o dvanaest različitih projekata, koji su bili pripremljeni u tom kratkom periodu. Čuveni ruski istoričar i publicista Vasilij Tatiščev, na primjer, pozivajući se na zapadno iskustvo i istoriju ruske Zemske skupštine, pozvao je da se bira novi imperator, a ne na ograničavanje autokratije, pokušavajući da vrbuje cijelo plemstvo da pristupi izbornom procesu, neke lično, a neke preko povjerljivih osoba. Tatiščeva je revoltirao pokušaj male grupe ljudi „vrhovnika“ da u kuloarima riješe najvažnije pitanje za zemlju.
(NASTAVIĆE SE)