-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Dmitrij Golicin je lično, ako je vjerovati depešama inostranih ambasadora, htio da imperatorki da punu vlast samo na svom dvoru i nad malim odredom gvardejaca, koji bi bili specijalno određeni za čuvanje dvora. Novac za te namjene bio bi izdvajan iz državnog budžeta. Sva politička vlast u oblasti spoljne i unutrašnje politike, po mišljenju Golicina, trebala je da pripada Vrhovnom tajnom savjetu, njegov sastav je trebalo proširiti na dvanaest ljudi, u kojem bi bili predstavnici poznatih porodica.
Po planu Golicina formirao bi se i Senat od trideset šest članova. U obavezu senatora je ulazilo prethodno razmatranje svih pitanja, koja su podlijegala kontroli „vrhovnika“. Ali, ni to nije bilo sve. Knez je predlagao da se izabere dvodomni parlament, jedan dom od 200 predstavnika, koji bi zastupao interese plemstva, a drugi je bio predviđen za zaštitu interesa trgovaca, građana i uopšte običnog naroda od „nepravdi“.
Naravno, ovaj plan je predstavljao realnu vlast samo za uski krug starih boljarskih porodica, ali, upoređujući sa tim šta je do tada bilo u Rusiji, projekat Golicina je, što nije nimalo sporno, bio revolucionarni prodor prema ustavnoj monarhiji, t.j. korak naprijed prema Zapadu.
Koliko su ideje o ograničavanju autokratije bile ostvarljive u tadašnjoj Rusiji, teško je reći. Ranije navedena ocjena Nikolaja Kostomarova, gdje se on faktički slaže sa Ostermanom i time opravdava njegove naredne radnje, donesena je na osnovu toka događaja. Misli se da se tada Rusija kolebala i tas na vagi je objektivno mogao da prevagne na bilo koju stranu.
Narod je bio neutralan. On uopšte nije učestvovao u raspravama, niko se nije ni sjetio njega. U svim mnogobrojnim projektima toga vremena, gdje se pojavljuje riječ „narod“, pod njim se podrazumijeva isključivo plemićki stalež i niko više.
U tom momentu u društvu reformatora su bili najuticajniji velmože i neznatan dio plemstva. Golicin i njegove pristalice su uzurpirali pravo na izbor budućeg imperatora Rusije, na osnovu čega su stekli nekakvu prednost ispred protivnika. U njihovu korist je takođe išla ljeporečivost pozitivnog iskustvo sa Zapada. Protiv pristalica ustavne monarhije su bili zastarjeli ruski mentalitet, neslaganje među velikim dijelom plemstva, protivljenje bilo kojeg cara, ma koliko on bio slab, da dijeli vlast, i što je najvažnije, tu je bila sprava strašne rušilačke snage, najveći specijalista za oblast intriga i spletki Njemac Osterman.
Kasnije, kad je postalo jasno da je plan propao, knez Golicin je proročanski primijetio:
„Pir je bio pripremljen, ali zvanice su se pokazale nedostojne njega, ja znam da ću biti žrtva tog neuspjelog pokušaja, i tako će i biti, žrtvovaću se za otadžbinu, a meni i bez toga je ostalo malo da živim, ali oni, koji me tjeraju da plačem, više će i duže plakati od mene“.
Ana Ivanovna je, prateći događaje u Rusiji iz Mitove, potpisala ugovor sa uslovima, koje joj je predložio Tajni savjet, ali, kad je krenula u Moskvu, zahvaljujući Ostermanu, već je znala da na svojoj strani ima većinu i veliku podršku.
Osterman se ponašao kao stari lukavi lisac. Praveći se da je teško bolestan, kako su pisali, on je cijelo smutno vrijeme proveo u postelji „obavijen kompresima i oblijepljen flasterima“. Ali je, ležeći u postelji i ne ispuštajući pero iz ruku, pokrenuo živu aktivnost, sugerišući svima, prije svega carici, da je neophodno po svaku cijenu sačuvati samodržavlje u punoj neprikosnovenosti.
On je organizovao podršku carici i kod gvardejaca. Na primjeru „izbora“ Katarine I vice kancelar je već znao da, kad se tas na vagi u politici ljulja, u odlučujućem momentu je najbolje na nju staviti gardijski bajonet. Bajonet će da prevagne na svoju stranu u odnosu na sve ostale argumente. To je Njemac i uradio. Prije nego se srela sa članovima Tajnog savjeta, Ana Ivanovna je proglasila sebe pukovnikom Preobraženskog puka i kapetanom carske konjičkogardijske čete. Ushićenju gvardejaca nije bilo kraja. Oni su izjavili da su spremni da isijeku na komade bilo koga, ko se usudi da ospori pravo Ani Ivanovnoj da postane vladarka Rusije sa neograničenom vlašću.
Baš u trenutku susreta sa članovima Tajnog savjeta u rukama carice se našao nekakav papir sa napisanom molbom: „... prihvatite takvo samodržavlje, kakvo su imali vaši slavni i dosta hvaljeni preci, a uslove, koje je poslao Vrhovni tajni savjet Vašem carskom veličanstvu, koje je Vaše carsko veličanstvo potpisalo, uništite svojom rukom“.
Na pitanje carice, koja je bila okružena gvardejcima, upućeno članovima Vrhovnog tajnog savjeta, da li ona mora da ispuni „zahtjeve naroda“, oni su oborili glave i ni riječ nijesu progovorili.
Čim je pitanje o uspostavljanju ustavne monarhije u Rusiji otpalo, Osterman je skinuo flastere i obloge i ustao iz kreveta. Za pokazano prijateljstvo i milosrđe lukavi lisac je dobio grofovski čin i pozadugo je ostao jedinim izvršiocem ruske spoljne politike. I ne samo spoljne politike.
Po tvrđenju starog Enciklopedijskog rečnika od Brokhausa i Efrona: „Po zamisli Ostermana je formiran kabinet ministara, u kojem su sve inicijative pripadale njemu i njegovo mišljenje je uvijek podržavao vrh, pa tadašnji rad kabineta treba u cjelini pripisati Ostermanu“.
Ameriku je otkrio Kolumbo, ali je naziv kontinentu dao Amerigo Vespuči, za vrijeme Ane Ivanovne, Rusijom je upravljao Andrej Ivanovič Osterman, a u sjećanju je ostala „bironovština.