-Piše: Budo Simonović

Aprila 1991. godine, moja knjiga je već pripremana za štampu. Jedne noći pozovem telefonom profesora Boža Lalića iz Aranđelovca, sina Danice Bošković, udate Lalić, jedne od preživjelih iz jame Ravni dolac, koja je, što je posebno zanimljivo, kao osamnaestogodišnja djevojka sama skočila u jamu kad je vidjela da je u jamu bačena cijela njena porodica.
Upitao sam ga da li se majka možda nekad sjetila prezimena žandara Vinka, Hrvata koji ih je izbavio iz jame, jer je red da mu se spomene puno ime i prezime. Čujem, on glasno pita majku da li se sjeća ko je bio i kako se prezivao taj „žendar Vinko“, a ona mu odgovara:
– Ma, meni se čini nešto kao Tomašević, i znam da je poslije rata živio u Splitu, išla sam jednom poslije rata sa ocem kod njega...
Ja istog časa pozovem informacije na pošti u Splitu i saznam da u tefonskom imeniku postoji samo neki Vinko Tomaš. Zapamtio sam dobro, za sva vremena i ulicu i broj telefona. Iako je već bilo kasno i bližila se ponoć, nijesam mogao da čekam jutro nego sam okrenuo dati broj. Javila se starica, zaključio sam po drhtavom glasu. Objasnio sam joj ko sam i da tražim jednog čovjeka koji se možda zove Vinko Tomaš, da ga tražim zbog jednog dobrog djela koje je učinio za vrijeme rata, spasio neke Srbe iz jame, a ona me prekide i upita usplahirenim glasom:
- Pa, zašto vi sad tražite Vinka?
Odmah sam predosjetio da sam na dobrom tragu i što sam bolje umio pokušao sam da umirim staricu, da nema čega da se plaši. Kad se malo pribrala, potvrdila mi je da je to njen muž, da je živ i zdrav i da se trenutno nalazi u Zagrebu kod ćerke, ali da se sjutradan vraća...
Dva dana potom bio sam u Splitu, u centru grada, u Slavićevoj ulici broj 1. U malom stančiću na mansardi jedne trošne trospratnice našao sam tog tada 83-godišnjeg plemenitog Dalmatinca. Četiri sata je Vinko Tomaš pričao o tom čudu koje se događalo, a suze su mu se slivale niz staračko lice i kvasile košulju na prsima:
– Ja jesan bia žandar, bia san i prije rata, ali nikome nikakva zla nijesan učinia – rekao je tiho na kraju, a onda je iz starog, izlizanog kožnog novčanika izvadio požutjeli ispresavijani papir. Bila je to izjava pet preživjelih koje je izbavio iz jame Ravni dolac, na čelu sa najstarijom Cvitom Bošković. Njih pet je došlo u mjesni odbor i ispričalo ko ih je i kad ubacio u jamu i kako su ih žandar Vinko Tomaš i njegov kum Jozo spasili. A kako je svaka bile nepismena, one su izjavu „ovjerile“ otiskom palca pored kojeg je onaj koji ih je saslušavao uredno zapisao njihova imena. Ta „potvrda“, kako je, sa suzama u očima, isticao starac, njemu je spasila obraz i glavu...
Ubrzo nakon susreta sa Vinkom Tomašom u Splitu, buknuo je novi rat na prostoru naše nekadašnje države. Moja knjiga je izašla iz štampe, a on mi je tokom rata dva puta pisao da bi volio da je ima, ali ja nijesam smio da mu je pošaljem jer bi zbog nje u to vrijeme sigurno doživio velike neprijatnosti, možda i staračku glavu izgubio. Kada se rat završio i kada sam 2007. godine pripremao novo izdanje, saznao sam da je Vinko umro. Čim se to novo izdanje pojavilo iz štampe, našao sam „poštara“ koji je odnio i lično predao knjigu Vinkovoj supruzi Ivanki, koja je tada još bila u životu...
Pominjem Vinka Tomaša kao jedan primjer dobročinstva, a nije malo sličnih primera u mojoj knjizi. Mislim da je njena posebna vrijednost upravo u tome što moji sagovornici-mučenici nijesu zaboravili nijedno dobro djelo inovjeraca, naročito muslimana i Hrvata.
Sjutra: GREŠNI PRECI,
GREŠNIJI POTOMCI