Bisenija je odlučila da izađe jedno veče sa prijateljicama. Premijera filma sa čuvenom američkom JLO i mi žene koje smo pohrlile da na velikom platnu odgledamo čuvenu pozadinu osiguranu na milion (što bi jedna moja druga rekla „čik je štipni ako smiješ“). Iako druga smjena, odlučila sam da se opustim, ali avaj već je neko mom šefu javio kako sam izašla dvadesetak minuta ranije, pa mi je simpatično bilo da mi baš poziv sa posla uslijedi u to doba. No, lako je prozrijeti ljudsku glupost i bezobrazluk. Novogodišnji „spirit“ je svuda unaokolo, sve blješti i sija, sve je crveno da sluti na radost, zlatno i sjajno, u izlozima po tri jelke i četiri Deda Mraza. Totalna konfuzija. Svi su kao srećni, svi se kao vole, kupuju se skupi pokloni i motaju u sjajne celofane, a zaboravili smo da je osmjeh i zagrljaj jeftin i besplatan i se mogu dijeliti svakog dana, beskonačno. Čudo, kako ljudi ne kapiraju da se foliraža i lukavluk lako razotkriju i vide i da se sve lako primijeti. Ono što me večeras fasciniralo je i to koliko još uvijek nemamo kulturu gledanja filmova, odlazaka u bioskop, kulturu normalnog ponašanja, reakcija. Bitno je ponijeti dovoljnu količinu kokica, koka kole, čipsa, žvakaćih guma. Da, da, sjećam se i ja dana mladosti i odlazaka u kino Kultura, grickanja sjemenki i bacanja ispod stolice. Od tada do danas nije se mnogo toga promijenilo, nažalost. Možda jedino ja koja više ne nosim hranu i ne bih žvaku zalijepila ispod stolice. Dakle, klasična sapunica, o predivnoj JLO koja bez diploma i faksa uspijeva u životu, i koja nakon dugog vremena pronalazi svoju kćer, koju je napustila jer je rodila kao maloljetnica, nekima je natjerala suzu u oku. Curica do mene nije skrivala emocije, šmrktala je jecala na par scena i jasno se divila momentima gdje se razotkriva istina da je baš simpatično biti usvojen, ali ako može u kakvu ovako bogatu familiju (zamisli samo da te je usvojila kakva radnička porodica iz, recimo, Pljevalja) klasičan american since of humor, dok je našu šalu bljeskalo desetine mobilnih telefona koji ne skreću pažnju, jer zaboga, bez selfija i storija pa zar ste i bili na premijeri filma. To me i podsjeti da smo skoro i mi okitili našu kućnu jelku. Ja sam se sva bila uživjela, nekako volim da je naša jelka lijepa, očekujem dječiju radost i nestrpljenje, želju da se ukrasi drvo, dodaju bombice, kad samo odnekud čujem moje starije čudo koje govori „oće li to više majko, požuri malo da izbacim na stori“, pomalo tužna, thats the spirit, ove godine nisam dozvolila nikome, već sam vrh stavila JA –LIČNO-Bisenija . To zadovoljstvo sam ove godine poklonila sebi. I dok sam sa osmjehom stavljala vrh na jelku, pomislila sam da Bog treba da nas čuva sve, i ove dobre i ove loše i ove srednje, jer da nema loših ne bi znali šta je dobro. Da Bog čuva moju porodicu, moje prijatelje i neprijatelje, sve ljude oko mene koji mi nešto znače. Da mi Nova ne odnese nikoga i ništa što volim, samo neka traje, ovo lijepo dosadno življenje, koje donosi mir i spokoj. E, to je pravi duh, jedino to želim od Deda Mraza, a vi budite dobri i ne pretjerujte u iću i piću, po malo vježbajte a neograničeno se volite, grlite i ljubite..
Voli vas Biska vaša i ove i idućih godina!!!!!!!!!
I pišite mi..