-Piše: Vojislav Bulatović

Riječ jednakost je toliko fascinantna kao da je ona ključ egzistencije u ljudskoj zajednici. Političari su je prisvojili kao Nojevu barku, kao opojno sredstvo za mase, kao uzdu kojom treba ukrotiti mustanga raznih kriza i moćnih protivnika. Matematičarima je najlakše: pomoću jednačina oni drže i sav svemir u glavi. Međutim, s ljudima je malo teže. Kad se dočepaju jednakosti unaprijed znaju da je to nejednakost, unaprijed znaju da je to samo izraz potrebe da se živi u zajednici kojoj stalno prijete opasne asocijalne težnje.

Kroz tamu vjekova odjekuje kao refren jedan isti glas praćen akcijama i sukobima najraznovrsnijeg intenziteta: smanjiti nejednakosti, priznati pravo na dostojanstvo življenja. U,,konkretizaciji“ tog zahtjeva ređaju se slike utopija, besklasnog društva, društva socijalne pravde, zdravog i dobrog društva, socijalne države i države blagostanja... Sve pobrojano je ili na probi ili je isprobano u društvenim zajednicama širom planete. Humanističke nauke i najveći umovi na polju progresivne teorije i prakse dali su mnogo primjera kako humanizovati društvene odnose i doći do prihvatljive mjere (ne)jednakosti.

Mi smo pola prošlog vijeka bili zahvaćeni jednim socijalističkim revolucionarnim (međunarodnim) projektom. Govorilo se, ne samo s političke govornice, već i sa akademske, da je socijalizam svjetski proces, da je to prva faza komunizma itd. Ono što je bitno da se ovdje akcentuje jeste maksimalistički pokušaj da se ukinu uzroci i korijen klasnih nejednakosti kroz ukidanje privatne robne proizvodnje i krupne privatne svojine. To je istovremeno i maksimalistički zahtjev za društevnom jednakošću. Sistem društvene svojine je testiran u mnogo zemalja sa različitim kolektivnim doživljajima njegove vrijednosti. Naše iskustvo je bilo unekoliko drugačije, jer smo težište društvene kontrole pokušali prebaciti na samupravne kolektive i zajednice. Kako je funkcionisala naša (ne)jednakost na koju smo u to vrijeme bili ponosni? Starije generacije nose u sebi živopisan,,zapis“ o tom vremenu. U počeku sve bješe,,uravnilovka“ – veoma mali rasponi u platama a mnogo požrtvovanosti i rada. Malo- pomalo, to se pokazalo dvostruko limitirajuće. Potcijenjena je lična produktivnost i doprinosi radu, a kočilo je i proizvodnju skupljih proizvoda, jer ih nije imao ko kupiti (auto, mašine i namještaj i sl.). Čim je auto (u prvi mah bio je to,,fićo“) postalo znak statusa porasla je zavist i potreba za diferenciranjem. Trebalo je pokazati da nismo svi jednaki, da imamo ljestvice vrijednosti na kojima se rangiramo. Naravno, kad je ljuštura,,uravnilovke“ probijena pojavile su se socijalne razlike,,koje bodu oči“ (Tito). Sociolozi bi rekli: društvo se dinamizira. Postavilo se pitanje mjere (ne)jednakosti u socijalističkom društvu. To je bila i vruća,,tema“ i studentskih nemira ’68. g. i daljih napetosti unutar,,radnog naroda“. Dodaju li se tome i različiti putevi potkradanja društvenog bogatstva, te političko povezivanje upravljačkih i elitnih slojeva, mjera (ne)jednakosti je postojala sve nestabilnija. Ključ društvene svojine kao humane mjere društvene (ne)jednakosti u evro-socijalizmu nije dao razložan odgovor o valjanosti ove ideje koja je prouzrokovala toliko bure, nasilja, tragičnih sudara, organizovanih društvenih snaga kroz procese koje nazivamo revolucijom ili klasnom borbom. Vrijednost ove ideje ne može se lako ocijeniti, a to će se možda dogoditi u neko drugo vrijeme.

Zapadnoevropske zemlje koje imaju jaku ekonomiju, uređenu pravnu državu i stabilne društveno-ekonomske i političke odnose došle su do sadašnje optimalne mjere (ne)jednakosti kroz dugotrajne i kontinuirane procese sukobljavanja, pregovaranja, političkih nagodbi, sindikalnih i stranačkih pritisaka. Svaki korak za sužavanje prostora nejednakosti bio je uvijek reakcija nekih društvenih snaga kojima je postojeći sistem bio kočnica za ravnopravno demokratsko napredovanje i bolji život.

Francuska revolucija je udarila temelj te mjere(ne)jednakosti svojom Deklaracijom o pravima čovjeka i građana. Ona je proklamovala parolu o slobodi, bratstvu i jednakosti. Parola o prostorima jednakosti do današnjeg dana se testira širom planete. Znak jednakosti među svim građanima stavljen je u njihovom odnosu prema zakonu, u njihovom građanskom pravu da biraju i budu birani, u njihovom pravu i slobodi organizovanja i javnog iznošenja svog mišljenja, u društvenoj ravnopravnosti nezavisno od nacionalnih, vjerskih, rodnih i rasnih obilježja... Ističe se i još jednakost šansi (u obrazovanju, zapošljavanju, napredovanju i sl.) što se veoma fleksibilno ostvaruje zavisno od stepena razvoja neke zemlje i odlike njene kulture. Ovo je prostor stalnih reakcija i preispitivanja i otvorenih zahtjeva u svakoj državi što čini motiv društvenog i građanskog aktivizma.

Mi smo u fazi tranzicije. Nevlasnička struktura prelazi u vlasničku, čime ekonomija zadobija svoju autonomiju gdje se procesi odvijaju po univerzalnim pravilima tržišne ekonomije. Ne vjerujem da možemo,,za zelenim stolom“ osvojiti ono što su drugi izvojevali teškom borbom. To se ne može prepisati i jednostavno implementirati!

---