- Piše: Čedomir Antić

Postoji ta scena u filmu snimljenom po romanu Džona Le Karea „Dečko, dama, kralj, špijun” kada na novogodišnjem dočeku hladnoratovskih sedamdesetih godina okupljeni pripadnici britanske službe MI6 dočekuju kolegu maskiranog u Lenjina, koji dolazi da umjesto novogodišnje pjesme otpjeva himnu Sovjetskog Saveza. Vesela družina sve sa suprugama pjeva ujednačeno, složno, bez greške i sa razumijevanjem, odu nerazrušivom savezu. Gledaocu bi se ova scena mogla učiniti besmislenom, nerazumljivom ili makar ciničnom. Ipak, ona je sasvim realistična. Naravno da su pripadnici britanske tajne službe patriote, razumije se i da se ne podsmijevaju baš uvijek svojim neprijateljima. Koliko god bili veliki Englezi, oni ipak, makar na podsvjesnom nivou, znaju da je njihov profesionalni život oblikovan Sovjetskom Savezom makar koliko Ujedinjenim Kraljevstvom. Neprijatelj je trajno i zauvijek definisao njihov značaj i postojanje. Ako SSSR propadne, Britanija će možda trijumfovati, ali će sa „državom Lenjina“ otići i ta generacija MI6.

Gledao sam veličanstveni humanitarni koncert „Za naše Kosovo i Metohiju“ u Herceg Novom. Onaj ko ne razumije da je na tom mjestu slavljena prava i istinska, moderna, eropska, balkanska, jedina pravedna Crna Gora, ili je narazuman ili je fašista. Pjesma „Tamo daleko“ otpjevana na tom mjestu, snimljena sa neba, simbol je srpstva u novom vijeku. Onaj ko ne razumije da je ona i simbol Crne Gore, takve kakva je, i to umiven, najbolji i najčasniji, želi državu koja niti je zasnovana na istoriji, niti na zakonu.

Sila je utočište slabog. Savim je logično da Đukanovićevo ministarstvo kulture - kome je prema zvaničnoj biografiji na čelu čovjek („najbolji student“ beogradskog privatnog (?) fakulteta koji nisam u stanju da pronađem, pošto ih pod istim nazivom ima više), čije je prvo zaposlenje bilo da bude savjetnik u Vladi Đukanovićevog režima, a onda se razvijao kao gradonačelnik „prestonice“ i postao ministar sa nepunih četrdeset godina - tuži Vladu Georgieva zato što je pjevao jednu od najdirljivijih srpskih pjesama. Jer onaj ko ne tuži one koji su slavili „Veliku Albaniju” u Tuzima, mora da tuži onoga ko odaje poštu stradanju vojske i naroda koji su napadnuti i prognani sa svoje zemlje. One koji su ginuli za ideale savremene Evrope – za demokratiju i narodnu slobodu.

Crnogorske ustaše okupljene oko režima Mila Đukanovića ne razumiju. Dokle god srpskom narodu ne budu priznali puna prava, pojavljivaće se ove veličanstvene i dirljive „poruke na zidu“. Djeca iz vrtića govoriće da je Crna Gora srpska zemlja, hiljade će pjevati u slavu neugaslog Srpstva, na popisima će prije falsifikovanja biti sve više Srba.

Neko je objavio snimak navodno potekao sa svadbenog veselja ćerke Duška Markovića. Režimski premijer se zajedno sa Đukanovićem veselio i uz srpske pjesme. Na snimku nisam mogao da razaberem, ali kažu da nisu uvrijeđeni napustili skup kada su muzika i svatovi zagrmjeli nezvaničnu himnu Jugosovenske vojske u otadžbini – „Nad Kraljevom živa vatra seva“. Zašto bi? Četnički komandati borili su se protiv Vermahta. Poručnika Simu Uzelca „ubili su Njemci, presjekli ga mitraljeski meci“. Mladog kapetana Jovana Deroka „mučki je ubila četa partizana“. Iste godine – 1941. Zašto da ne slave antifašističke vitezove? Možda zato što slave ideologiju Drljevića, Pavelića, a time i njihovih zaštitnika?

Kako god bilo. Neka je i snimak pjevanja neautentičan, ostaje pitanje ko su ti Crnogorci oko Mila Đukanovića? Ima ih 14 odsto u stanovništvu Crne Gore, vladaju zahvaljujući SAD i NATO-u, zbog srpske nesreće i nesloge. Ali, oni i svi koji se izjasne kao Crnogorci moraju imati puna prava. Ta prava su ograničena samo slobodom drugih.

„Nad Kraljevom živa vatra seva“ ima svoju bliznakinju. Na istu melodiju pjevana je partizanska pjesma „Omladinka Mara“. Ta činjenica pokazuje duboki tragizam građanskog rata. I ovdje su se, baš kao i uvijek, pokazale te strašne dvojnosti podijeljenog naroda, čiji je dio odlučio da promijeni sve na sebi i bude nešto drugo. Slavni hercegnovski koncert ostaće simbol naše hrabrosti i slobode. Zasluge jednog Vlade Georgieva za odbranu prava i sloboda srpskog naroda, za bratstvo između Srba i Crnogoraca i za unapređenje demokratije u Srbiji, neporecive su. Ostao je i drugi Vlado – Pavićević. Ovuh dana objavljeno je da njegova partija – Crnogorska, zajedno sa DPS-om, nije dozvolila koncert trubača u Budvi. Kakva odanosti i zahvalnost Srbiji čiji je državljanin.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---