Nepravda. Nemoć. Nedostajanje... Neke su riječi koje mi se ovih dana vrzmaju po glavi. Nepravda jer mnogi nas napuštaju, iznenada, mladi, kao oteti, ukradeni, a onda se pitam, čemu tolike molitve, molbe, preklinjanja kada ništa ne pomaže. Kažu „zapisano u zvijezdama”. E nije druže, baš nije, ti si želio više, brže, visočije i nisi dosegao, a sada dodiruješ zvijezde. Sada i jesi zvijezda, ali ona daleka, najdalja, koja se samo u srcu čuva i grli. Zauvijek. I čemu ta žurba, čemu taj adrenalin i čemu taj izazov? Da li si ikada pomislio na one koji te čekaju kod kuće, na one koji te vole, gledaju na sat kada ćeš doći, po hiljadu puta potraže tvoju poruku na telefonu koje uporno nema ili propušten poziv. Pa da li je ta planina, rijeka ili drum bitniji od tebe, mene ili nas koji smo tu, koji čekamo, jedva čekamo. Čemu žurbe da vam se mlada lica nađu na čituljama? Ja ne želim da prihvatim da je to zapisano u zvijezdama ili da je sudbina. Jer ako znaš zašto izazivaš, zašto čikaš sreću, bolje joj se prepusti, bolje je obgrli, ne izazivaj je, jer naljutićeš je. Nemoj da si nečije sjećanje, koje će da se grli po noći kad najviše boli i peče. Ima li jačeg i goreg i tužnijeg osjećanja od nedostajanja. Ima. Nemoć. Nemoć da utičeš na nekoga ili nešto. Nemoć da vratiš vrijeme, nemoć da nekome objasniš da nije nešto dobro. Nemoć da preboliš. Nemoć da živiš dalje bez nekoga ko ti je bio sve. Oslonac, podrška, ljubav, nada, sve, a bio si nemoćan da ga spriječiš da ode, da se otisne, da nestane. I na kraju ostaju samo sjećanja. I ne, prika moj, ne blijede, ne iščezavaju, samo bivaju teža. Jer nedostaješ na rođendanu, na proslavi petnaest godina mature, na svadbi svog sina jedinca, na dan rođenja svoje unuke, na svojoj srebrnoj godišnjici braka. Nisi mislio, druže, na ove stvari dok si jurio, ronio, penjao se nebu pod oblake. Da si bliže Njemu i Anđelima, a ne ovima dolje, nama, njima, koji te vole. A znaš, bilo je i onih koji su rizikovali sve, pa čak i svoj život za drugi, jer su žarko, neopisivo, grčevito, strastveno i bolno htjeli da ga produže. Još godinu, koji mjsec, još sat, ma još za jedan zagrljaj, za još jedan poljubac, njegov poslednji osmjeh. I opet nemoć. Nemoć da se čudo desi, da bolest nestane, da život pobijedi. A borba je bila tako jako, tako fer, ali je život odigrao na kvarno, imao keca u rukavu, kaznio nas, na bol i na tugu, na nemoć i to prokleto nedostajanje. Nedostajanja se ne možemo riješiti. Možda samo malo otupi i smori se, odamre, ali već sa nekom tvojom novom srećom, shvatiš da toga nekoga nema da podijelite tvoj osmjeh, tvoj sjaj u oku, tvoje leptiriće u stomaku. E tada se ono, to podlo nedostajanje opet budi, i biva sve jače i jače. I peče kao so na ranu ili vrelo ulje i ma koliko duvao ili hladio to mjesto i dalje boli i ne odustaje. Kažu mi da griješim i da je nedostajanje lijepo, kad nekog očekuješ i jedva čekaš, iako unaprijed znaš da neće doći. I zato te molim, dragi čitaoče, prijatelju, nemoj da žuriš ka Nebu, nemoj da tražiš više, nemoguće, ne izazivaj mi te zvijezde pobogu, jer ne želim da budeš jedna od njih. Hoću vas tu, na Zemlji, da hodamo polako i dišemo ovaj vazduh, da slavimo život i postojanje, da idemo pod ruku sa vremenom, a ne korak ispred, jer čemu i zašto da budemo nečije nedostajanje. Voli vas Bisa i moli da ne jurite, ne žurite, ne okušavate sreću, ne blefirate, jer - nikad se ne zna. Karte su svima podijeljenje, pažljivo povlačimo poteze jer ima onih koji nas vole i jedva čekaju. Živite!!! Živite!!! Živite mi!!!