-Piše: Milisav S. Popović

Zaustavio je vozilo nekih pola kilometra od visoravni. Odatle će morati pješke. Snijeg je na putu bio predubok... ko zna kakav će tek biti do njene kuće.

Stigao je u trenutku kada se noć pretvorila u kurjaka... čapreni zvuci posvuda, i šuma... ogromna, nepregledna prokletinja... sa samo jednom kućom u njenim zubima.

Sve je isto kao kad sam bio mali... te pokuca.



* * *

Onda bljeskovi... uspomene na zabranjeno sjećanje. Odlazak na raspust, i nagla zabrana da više ikada ode tamo. Ne samo on... već i ostala unučad.

Sa bakom se nešto grdno dešavalo... i nije bilo načina da se spriječi.

Modrice, lomovi, ogrebotine... iskidani kaiševi mesa. I jezivo vrištanje u noćima: „Kandžorepa!”

Pamti ih dobro. I zvuke i slike. Ucrtali su mu se ipod vjeđa.

I deda... o taj mrzni deda... tako strog, tako užasan.

Satjerao bi je u dio kuće koji je bio iznad prizemlja, i zaključao se s njom.

Uveče bi čuo vrisku... pa bi plakao... i molio roditelje da je spasu. Samo bi ga zagrlili jače i jecali sa njim u naručju.

Kada su narednog dana krenuli, vidjeli su je kako čuči pored prozora... raščupane kose i u krpama, a deda je zalupio gepek i rekao: „Nikome ni riječ, i da vas više nisam vidio ovdje! Dok sam živ!”

Ali, gad više nije bio među živima... već dobrih deset dana.

Bilo je vrijeme da je posjeti... i zagrli... i makar malo nje sebi nadokandi.

Prije nego i treći put pokuca... na vratima se pojavi ona... ruina od starice.



* * *

-Šta radiš ođe?! - vrisnula je - Bježi odmah, bježi!

-Bako... - mora da je od šoka - zgrabi je za ramena i uvi rukama - Ne plaši se... tu sam. Najprije u grču, pa u trzaju da se otme i odgurne ga sa dovratka... potom stanka, dubok uzdah, i vreli potok iz suvih oka.

Ridala je... i on se predade suzama. Podiže je sa praga... sa njom u naručju, uđe unutra.

Vrata zalupi vijavica.



* * *

Posmatrao je, zgučenu na fotelji. Gledala je i ona njega... puna ljubavi, ali prestravljena.

Na licu je imala ogromnu fleku, nalik šamaru od kosti drveta.

-Vidim da je ostavio traga, vjerovatno malo prije nego je krepao?

Neočekivano po njega, vrisnu ona, skoči na lomna stopala i zakuka:

-Dosta! Dosta! Jadi vas ubili! Nikada me nije ni dovatio!

- Smiri se! - skoči da je zagrli.

Ote se i odskoči, kao vjeverica sa panja.

- On me štitio! Štitio! Čuješ li? - poče da rida - Ko će me sada čuvati?! O, moja divna ljubavi!

- O čemu pričaš? - već je držao mobilni u ruci, spreman da zove bilo koga.

- Dušo moja... - uze mu dlan, i znakom reče da spusti slušalicu -...To nikad nije bio on. Bio je to moj tata.

Onda mu sve ispriča...



* * *

Zvao me Kandžorepa. Mrzio me više od ostalih sestara... više od mati... vjerovatno jer sam bila najmlađa. I što neće više biti načina da dobijemo brata... još važnije... što on neće dobiti sina. Majku je tukao mašicama, vilama... dok nije umrla isprebijana. Našao je pored njega... ujutro kad se svinja ustala.Tokom noći se nije pomjerila... nije smjela. Prećutala je da je umirala.

Onda su nastupili mjeseci urlikanja... od bolova... od straha... od pakla. Nije prestajao da nas zlostavlja... niti jednog bogovetnog dana.

Dok mu nisam presudila.

Imala sam petnaest... uzela sam kaštun za guljenje kestenja... dobro ga pooštrila, i nauljila... i te noći, u grlo mu ga zavardala.

Nije bilo ropca, samo preneražen izraz lica.

Otišla sam do sobe, rekla sestrama da spavaju... „više neće da vas dira”.

Onda sam i sama usnila.

Nikad ljepše nisam sanjala.

* * *



Tišina, poput guke, zaglavila mu se u grlu i grudima.

Brzo je shvatio šta je uradila... još brže da je tako morala... ali...

- Kako onda misliš da je on... da je...

- Sinko... kad sam se udala... i rodila ćerku... tvoju majku... nisam mogla biti srećnija. Život mi se vratio, napravio mene cijelu... ali... - pogleda kroz prozor u dubinu šumu -... vratio se i tata.

Blenuo je u njeno ludilo.

- Tvoj deda me samo štitio.



* * *

Možda je prošlo sat vremena... koji minut više, držao je umotanu u ćebad i sebi ponavljao „jadnica... prolupala je”.

Tako je i trenula... duboko dišući.

Krenu i njega san da prevari... kad vijavica kriknu... u vrata udari... Prenu se starica i lice ustravi.

Nešto je napolju grebalo da uđe...

- KAN - DžO - RE - PA - iz spolja zavrišta.

(Autor je književnik)

---