-Piše: Milutin Mićović

Ovo je Bogojavljenje! Ne zbog toga što ovo pišem baš na Bogojavljenje, nego što se Bogojavljenje ovih dana ubrzano pojavljuje u Crnoj Gori. Ovo što se vidi ovdje, ali i po svijetu, gdje se poštuje ime srpsko i vjera pravoslavna, skoro da poprima razmjere nekog civilizacijskog preokreta. Govori se već poodavno da je zapadna civilizacija hrišćansku crkvu zamijenila institucijom, pa zbog toga ostaje bez Bogojavljenja. Neko je rekao da pravoslavnu crkvu ne drži institucija, nego - samo Božija blagodat.

A kako nam je u Crnoj Gori, između Istoka i Zapada? Na njoj su se, u olujnom naletu, izređali ideološki surogati zapadne civilizacije, za poslednji vijek, da se pojavio finalni proizvod koji nema lika ni imena. Mnogo šta je urađeno u ubrzanoj crnogorskoj tranziciji gdje se duh, s imperativom civilizacijskog progresa prodavao za zlatnik, pamćenje za zaborav, temelji za nominalno članstvo u regulativnim institucijama zapadnog globalizma, odnosno – „novog svjetskog poretka“.

Crnogorci, nazlobrzovići, nijesu htjeli da čuju ni svoj narod, ni svoje ljude, koji su im govorili - ne tako, ne tamo, ne idite ko niko niotkud, ne prodajite svoje ime, istoriju, jezik, pamćenje, crkvu, ne raspinjite pretke u grobovima, ne sijte vjetar – požnjećete oluju! Nijesu htjeli nikoga da čuju, išli su, hipnotisani vlašću i novcem, i svojim novim „usrećiteljima“, pljuvajući i na one koji ih opominju i pripljuvavajući i na Boga i svece, jer su im svi smetnja na neputu kojim su krenuli.

U Crnoj Gori uvijek je teško bilo biti čovjek, jer je uvijek tu mnogo bilo onih koji se domaćim rečnikom nazivaju - neljudi, nesoji, japajajci, izrodi, požmirepi, ližisahani, mrzibraća, ili kako ih je Njegoš nazivao – „bogomrski otpadnici“ koji obožaju „sajam besmisleni“, i „skotsko ništavilo“, klanjajući se zlatnom teletu, ljubeći čizmu okupatora. Za takve je pjesnik dodao još jednu riječ: „Tartar im je nakaza malena“.

Nešto se iz dubine preokrenulo u Crnoj Gori, i to, naglo, kako i zapovijedaju njene tjeskobe, i nadošle protivrječnosti. Sad se na ulicama, trgovima, vide samo oni, koje crnogorska vlast nije htjela ni da vidi, ni da čuje da postoje. Oni nijesu došli niotkuda, nego, pričešćeni kvascem istine, predačkim pamćenjem, prisutvom Božijim, pokazali su svoje lice svijetu, i crnogorskim vlastodržcima, od kojih ove sad hvata užas, i bježe u svoje crne rupe kao đavoli od krsta.

Baš kad su crnogorski čelnici htjeli da iskopaju i onaj najdonji kamen na kojem stoji Crna Gora, pojavio se ovaj bogojavljenski narod – i upitao ih šta činite jeste li pri sebi? Pa dodaju u stihovima: Bog vas kleo pogani izrodi, kuda ćete s kletvom prađedovskom, su čim će te izađ pred Njegoša?

Moglo bi se reći, da je u Crnoj Gori sada „progovorilo kamenje“, u onom smislu kako je Hristos najavio. Jer ovaj narod, znamenovan krstom, živio je na svojoj zemlji, gledajući kako njeni novi „usrećitelji“ pljačkaju njenu istorijsku riznicu – jezik i pamćenje, kako prodaju temelje, kako su spremni i da izvade ono nebesko sidro kojim je Crna Gora vezana za nebo, svece, i zvijezde.

Sad, tako je- kako je. Da vidimo ne kojih ima više nego ko je jači - ko se pouzdao u Boga, ko u đavola, ko misli autokefalno, ko isključivo tuđom glavom, ko je stavrofor, ko je sluga cara svjetskoga, ko se pouzdao u pamćenje, ko u zaborav, ko se pouzdao u okupatore, ko u viteške pretke.

E pa šta reći još, nego: živjela borba neprestana i - živjelo Bogojavljenje među nama i u nama.

(Autor je književnik)

---