Knjigu „Divni nevoljnik” Milana Duga Krivokapića (1947-2008), u godini jubileja objavila je izdavačka kuća „Unireks” iz Podgorice, u dva toma. Autor predgovora i priređivač obje knjige je pjesnikinja Milica Kralj.
Milan Dugo Krivokapić specifična je umjetnička pojava u savremenom pjesništvu Crne Gore, pjesnik - boem; pjesnik - satiričar; pjesnik samorodne ukletosti.
„Milan Dugo Krivokapić, poslednji u elitističkom beomskom pjesničkom nizu, čija pjesma je obuhvatila duh jednog neponovljivog vremena razbokorene maštovitosti, jesenjinovski saglasne elegičnom stihu u poimanju pjesničkog poslanja; orfejski zagledan u usudnu, dakle, sudbinsku predodređenost jedne neizvjesne egzistencije i baš zbog te neizvjesnosti i nepredvidivosti on je i odživio i doživio sudbinu pravog, istinskog pjesnika. Tri oblika jednog života ujedinjenih magijom izvorne obdarenosti - iskonskog nadahnuća - prirodnog iskaza- neposredne osjećajnosti - neusiljene prirodnosti - strasne mjere riječi. I to one osobite, jedinstvene, samoizabrane koja iz neizrecivih dušinih prostora, iz nepojamnih dubina sama samcijata poput lakokrile rajske ptice izleti na površinu zbilje, ukazujući svojim letom na mogućnosti rađanja pjesme. I ta novorođena (Dugova) pjesma neobjašnjivim trenom zapisivanja dobija svoj potpuni, svoj konačni oblik, bez naknadnog dorađivanja, precrtavanja, umetravanja, bez svih naknadnih konstrukcija i dodataka, a oduzmu povišenu emocionalnost, i liše je nenametljive sveprisutne melanholije”, bilježi, između ostalog, u predgovoru pjesnikinja Milica Kralj. Ona ističe da je Krivokapić posljednji predstavnik boemskog životnog stila i boemske poezije u ovom novom dobu, jedan od poslednjih pjesnika ne samo u Nikšiću već i u Crnoj Gori čija je poezija imala široki krug poštovalaca, jedan od rijetkih pjesnika koji je nakon Vita Nikolića imao dominantno mjesto u poetskoj sferi; jedan od zadnjih umjetnika boema koji je njegovao instituciju kafane kao primarni životni i umjetnički način postojanja.
„Milan Dugo Krivokapić, siroče sa nezacjelivom ranom nastalom ranim gubitkom oca koga nije stigao ni da upamti, ušuškan majčinskom brigom i požrtvovanjem, i nježnim i oporim stihovima, britkom ironijom i dobrodušnim humorom imenovao je oblike istorijske i topografske konkretnosti, ali i ljubav, po pravilu nesrećnu (jer ako je srećna onda to i nije ljubav) u potrazi za nedostižnom ženom u čijem bi se obličju okončali i san, čežnja i strast i u čijim bi se sanjama naselila vječnost i našlo sigurno utočište. Sačuvao je starinski zlatasti sjaj i uspostavio trajnu prisnost sa budućim čitaocima jednostavnošću, razumljivošću, ritmičnim prepletima topline i bola, sazvučjima nesvakidašnje dobrote i plemenitosti, uzvišenošću i poetičkom doslednošću i samosvojnošću, taj pjesnik - taj divni nevoljnik Milan Dugo Krivokpić”, zaključuje Milica Kralj.
A.Ć.

---