Piše: Milisav S. Popović

Uz sam vrat tri nedostupna planinska vrha - gdje se nije moglo drugačije, do nebeskim lađama – ležala je Evdokija. Grad od drevnih dokova i ništa mlađih trgova.
Pogled sa nekog od pristaništa nije htio da se odguli sa obrva; morao bi da prigrizeš krv srcu, uzmeš dubok gutljaj – pa ga uliješ natrag u uzdah (jer prifali oduševljenju da izgovori izdisaj). Nešto više da se kaže o tome – malo je. Današnji bogovi bi živote dali, da mogu da vide ono što su nekadašnji ljudi iz Evdokije svakodnevno činili.
Oblaci koji su se gomilali oko kotvi – jedino more koje su imali. A, odatle saznaš sve što svijet zbilja nije... jer oni dolje, tako svijet ne vide. Nepokoreno plavetnilo, i ostale uzvišene boje. Dodir neba kud god da kreneš... čak su im jabuke prozračno mirisale. A taj sok slađe miluje od uspavanke.
Staro doba kada je eternog drveća bilo još po svemirskim kotvama... i kad je letjeti bila česta pojava, data čovjeku... i bila nekako - prigodno ugodna.
Eterno drvo, imenom – Agnja; i sve što se od njega načini, lebdjelo bi. Pravili su se splavovi, čamci... i ogromne barke, koje bi prelazile od jedne do osme strane. Svuda bi krstarile... a završavale opet do Evdokije, da se opreme, prikupe namirnice i da mornari ispričaju pustolovine.
No, drugom prilikom ćemo kakve su ulice i ljudi sa planinske metropole... i kuda su lađe oticale... i ko se sve zatekao u priči o legendi koja samo što iz uspomena ne nestane... Sada je vrijeme za njega, jer... sitna je... lako se zaturi po nenamjernim tišinama.
* * *
Sreli su se kada je moćna lađa stupila uz dok na južnoj strani. Taman kada su ostali radnici agnju istovarali, drhtava ruka ga do ramena dotače.
-Ti si drvosječa?
- Jesam - mače se sa mosta izvan barke -...Izvoli mali?
- Kako je tamo – pokaza ka zelenom istoku, gdje su oblaci sa drvoredima.
- Što ne odeš i sam se uvjeriš – uželio se vina i spavanja, pa je htio što prije do gostione.
- O kako bih volio – nasmija se i pokaza na trbuh.
Dobro ga posmotri. Zacrvenje se. Preko stomaka iscrtana traka, jaka magija. Dosta gadna.
- Rune zaloga – pogleda ga – Zbog čega?
- Aa, nije od zločina. Zbog „nekoga” je... prosto sam bio mali, pa su me moji prodali, da bi mogli da se na Evdokiji nastane. Nismo cvonjka imali.
-I sad ne možeš da odeš?
-Nikuda vala! – nasmija se kao da je dobra šala – Ne samo izvan... nego ni u naselje. Vezan sam za dokove. I istovaranje.
- Auh! – čuo je za takve pojave, ovo bi prvi koga je uživo sreo. Jeza ga prođe.
Mladić odmahnu rukom, kao da je sitnica, i da se ovaj ne uznemirava.
- Ne mari... nego, bi li mogao da mi kažeš kako je to „loviti“ stabla?
- Ovaj... – vino se iz misli povuče, sjede na kotvu -... Agnja, eh, eterna stabla... sve ovo što vidiš, sagrađeno je od njih. Ja sam samo jedan koji ide da ih traži... jer, oblaci na kojima su, dosta su divlji... utekljivi. Počeo sam da ih „lovim” kada sam imao godina, koliko možda ti sada...
...I pričao mu je, načini su tekli... od svakog dijela, kako se korijen čupa, kako se žila veže zajedno sa krošnjama, te tovari na gomile... od svega što bi pomenuo, mladiću bi se oči užarile, sa dokova bi gledao dalje, propinjući se na prste.
Tako se i nastavilo.
Svake godine, po dva puta bi lađa stizala, svaki put bi ga pronašao i pričao kako je ploviti daljinama.
Do ljeta... kada je na mjestu gdje je bila ukotvljena zadruga, zatekao pločicu sa imenom i natpisom „zalog otplaćen, zasvagda”.
Umro je, rekoše, od težine posla... i od nade, da će da ode odatle.
Sačekao je da se svijet sa dokova raziđe, pa je spustio nekoliko agnja grančica, zalebdješe... i to je istina.
Do sumraka njegova života pamtio je riječi željoživnog momka - kad god bi se vratio, ovaj bi mu u zagrljaj poletio:
-Pričaj mi o nebu! Jedva sam te dočekao.
* * *
Propinjanje na prste,
da sa dokova vidiš,
kako blistaju šume.
Ali zbog mita o zalogu,
dalje ne smiješ...
Pa moliš pustolove
na koje naiđeš,
da ti ispričaju
o životu koji bi mogao da budeš.
Jer prosto poći... ne ide.
Trbuh te čvorovima steže...
Nebeske šume izrasle.
Niko ih više ne siječe.
Nebeske duše posvuda...
nebeske, ali ne lete.
Zato i tražiš
da ti pričaju o nebu...
Da usniš i dan pretekneš.
Možda na koncu pomeneš
Imao sam uspomene...
Jesi, možda jesi...
ali su stranice spomenara pozajmljene.
(Autor je književnik)

---