-Piše: Milutin Mićović

Biju ga k'o vola u kupusu, kaže mi jedan. Provalila ga i đeca. I đeca vide da on ne zna ono što priča. Unaviđela, ne daju mu izvući jezik iz glave. Svaku mu obrnu naopako. Puca mu sa svake strane, zvoni mu u ušima. Ne može da zna ko ga sve bije. Ali zna zašto. Bije ga istina, ali živ neće da prizna. Vide svi da više ne zna kud ide. Kad bi to priznao, više on ne bi bio on. A Crna Gora bi prestala da ide putem koga nema. Zato nastavlja da srlja, i samo hoće kako se neće. To mu je pravilo vlasti i vladanja, i iluzionističkog postojanja. Kakav kokain, dosta mu je droga vlasti, od koje nema otrovnije. Ona najduže može da drži u zabludi - u zabludi suverenog vladanja, nad sobom i svojom državom. Jer diktator ne truje samo sebe uživanjem u aposlutnoj vlasti, nego truje i one kojima vlada. Pa kad se sva ta otrov upušti u antidržavni krvotok, zatruje i kosmos. Vidiš da se za malo ne potrovasmo svi u Crnoj Gori, kaže mi prijatelj. Kad Balkanac hoće da postane uzorni globalista, ili ovejani komunista kad hoće da postane bogoslov, ima li što strašnije, i jadnije? Da li je Hašim Tači učio od Mila, ili Milo od Hašima? Je l' im učiteljica bila Hilari Klinton, ili Medlin Olbrajt? Doista, to se samo može desiti na Balkanu – jer je ovdje bilo dosta civilizacijskih praznina. Ali Balkan ima i drugu stranu, svjetliju, od koje on bježi kao đavo od krsta. Tu se čuvalo i ono najdublje pamćenje, dublje od onoga što nosi i zatire civilizacijski ritam. Kod nas je ostala sačuvana metafizika i intuicija kao zapretano jezgro kolektivnog pamćenja. A nad tim jezgrom (neki to nazivaju i bomba s nepoznatim punjenjem) ne može se uspostaviti partijska kontrola, ni svjetska vlada. A ko pokuša, uđe u probleme kao Đukanović, kao Milošević (raniji), kao Čaušesku. Naš predsjednik, mjesto tog metafizičkog jezgra, ima nulu. Koja se već u njemu razgoropadila. Zinula je ta crna rupa da poništi, ne samo njega, nego i Crnu Goru. S druge strane, narod se probudio iz tog dubokog jezgra, i svi su dozvani istim glasom, istom mišlju, sjetili se svega od početka, i dovikuju: Džaba zijevaš, gladna nulo, sebi ćeš u usta uletjeti, alo! Pjeva Hristova vojska koja ovih dana silazi s planina, izlazi iz gradova uz zvonjavu Hristovih zvona -reklo bi se i da neki slijeću s neba, dolaze iz prošlih vremena. Proplamsala je ta vatra na svim kontinentima: Hriste Bože raspeti i sveti, Crna Gora suncu pravde leti...U zgusnutim vremenima, sva vremena se sjedinjuju. Čovjek bi s radošću pristao da podnosi sve muke i nevolje, samo da taj momenat doživi. To je pjesma koju pjevaju svi zajedno, u radosti što su se sreli u istini i ljepoti. Nenaučena pjesma, koja se sama kazuje, rađa nadahnuće, topi na vatri zmiju Obmane. Zamisli ti sad Đukanovića, koji bi tu energiju, htio da stavi u atrofirani sistem svoje komunističe partije, svog grotesknog državotvornog konstruktivizma. Stvarao je antiistorijsku Crnu Goru, razarajući svoj istorijski i državotvorni narod. Razdijelio je crnogorske Srbe, na Srbe i Crnogororce, i sve učinio da bi postali neprijatelji. Da, krivi su sad jedni drugima, jer su dopustili zlom vođi da ih rasiječe na pola. Sad toj antiistorijskoj i antinarodnoj državi treba i anticrkva, kojom bi da „posveti“ neodrživu državu i svoju nemoguću vladavinu.

Ovo „događanje naroda“ je izlazak iz Egipta, iz malog Milovog faraonstva, kaže prijatelj. U tom malom balkanskom faraonstvu bilo se zacarilo svako nevaljalstvo, razdori, kriminal, ubistvo, tama uma. Ostatak naroda, kao nekad Izrailjci s Mojsijem, podiže zastavu vjere, osvijetljeni božanskim Znakom - idu na suret, da se pričeste svetinjom Slobode.

(Autor je književnik)