- Piše: Aleksandar Matović

,,Grom zagrmje na Svetoga Savu, usred zime kad mu vrijeme nije''. Postoji vjerovanje da, ako zagrmi 27. januara, biće nekih velikih događaja u zemljama našim. A, nažalost, nekoliko puta se pokazalo tačnim. Ovo vjerovanje. Nego, nisam o tome htio da vam pričam. Pričaću vam, ako dozvolite, o jednom trudu. O jednom požrtvovanom radu. O jednoj uspješnoj priči.

Elem, već više od jedne decenije bitišem u Petrovcu na moru. Spokojno čekam poznu starost da mi, može biti, osim sijedih vlasi, donese i malo staračke mudrosti. Ako htjedne. A ako ne, dobrodošla je svakako.

U ovoj mirnoj varoši, koja broji nešto više od hiljadu duša, radi jedna škola, osnovna. U toj školi nekada je engleski jezik predavala profesorica Radmila, divan čovjek i pedagog. (Engleski jezik mnogima dođe kao maternji pod b, osim jednom čovjeku. Ali nećemo o njemu sada, ovih dana ima dosta i svoje muke.) Uvažena gospođa sada mirno živi svoje penzionerske dane.

Naš četvoroimeni jezik i književnost predaje profesorica Mira. Takođe divan čovjek i pedagog. Svakog jutra doputuje iz susjedne Budve i vedro ulazi u novi radni dan.

Ove dvije dame svakog januara, već dvadeset godina, čine jedno lijepo i plemenito djelo, koje je još u prošlom vijeku započela profesorica Nada Đedović. Još u decembru okupe dječicu koja žele da učestvovuju u svetosavskoj priredbi, i dok još traje prvo polugođe, upriliče nekoliko proba. Dječica, vedra i nasmijanih lica, uvježbavaju recitacije i horsko pjevanje. Svetosavskoj priredbi prethodi nastup za Badnje veče ispred Crkve Svetog Ilije. Dok plamen naloženih badnjaka pokušava nadvisiti okolne čemprese, naši najmlađi sugrađani recituju odabrane pjesme i radosno pjevaju „Božić, Božić blagi dan”.

A kad dođe 27. januar, poslije liturgije, naši mališani, svečano obučeni, uredno stoje u prostoriji Manastira Gradište, u kojoj se okuplja vjerujući narod nakon bogoslužbe. Kad se prostorija ispuni do poslednjeg mjesta, otac Pavle da blagoslov za početak priredbe. I krene pjesma, kao iz jednog grla „Pomozi nam višnji Bože'”... Nakon pola sata završava se himnom koju pjevaju svi prisutni: „Uskliknimo s ljubavlju, Svetitelju Savi...”

Pola sata prođe kao jedan minut...

Ono što većina prisutnih na priredbi ne vidi je trud mališana i profesorica Mire i Radmile. Nije Miri teško ostajati poslije završenog radnog vremena da s učenicima „ispegla” svaki pojedinačni i grupni nastup da sve teče glatko, i u sumrak odlaziti kući. Nije Radmili teško da sa dječicom otpjeva svaku pjesmu, podstrekavajući ih da „puste glas”, određujući im tonalitet. Ni najmlađima nije teško da jednu istu pjesmu otpjevaju po više puta na jednoj probi dok ne zazvuče baš kako treba. Nikom nije teško. Svi iz srca kliču Svetitelju Savi.

„Grom zagrmje na...” Ne. Hajde da kažemo – zapjevaše dječica na Svetoga Savu!

Što bi naš narod rekao – vazda pjevali! I što bi naš narod još rekao – NE DAMO SVETINjE!