Tabele, procenti, statistika, izvještaji, testiranja, proračuni, ljestvice..a gdje su tu ljudi? Šta se dogodilo sa nama, gdje smo se to izgubili, gdje je nestala lijepa ljudska riječ, ono ohrabrenje, riječi pohvale, utjehe. Gdje je nestala ona iskrena kolegijalnost, ono lijepo druženje, osjećaj pripadnosti nekoj grupi, timu. Nema nas. Progutao nas je excell i powerpoint. Daju se ogromne količine novca da nas nauče kako da kažemo „dobar dan“, kako da se osmijehnemo, da ostvarimo kontakt očima, ali nema para koje možete dati ili kojima možete kupiti empatiju, osjećaj za drugu osobu, čvrstinu pravog zagrljaja. To ne može da prikaže ni jedna prezentacija, to ne možeš ispisati u wordu, to pokazuješ svojim stavom, stiskom ruke, toplinom svog glasa. Nažalost, za tako nešto ne postoji ni tim lider, ni menadžer, tome te nauči majka, porodica, okruženje. Kad ćemo ponovo shvatiti da nije sve u novcu, da toliko toga ima u smijehu, onom zdravom, iz srca, na dobroj atmosferi, na opuštenom druženju. Ali ono što je najpogubnije, nestalo je povjerenje, ljudskost, poštenje. Za radi malih, sitnih interesa, ljudi su spremni na sve. Na tako loše i prljave radnje, na podmetanje i laž, sitne prevare, a onda sjede i druže se, gledaju jedni druge u oči, čestitaju rođendane, piju kafice i ljube se. Sve je okej, mogu da vidim, mogu da podnesem, ali kumim vas Bogom ne očekujte isto i od mene. Davno su mi rekli da „tu sam gdje sam“ jer nijesam umjela da se družim. Hm.. Malo bih ih ispravila, jer „nisam htjela da se družim” sa određenim likovima, da se smijem njihovim šalama, forama i izlizanim pričama. E neću u inat. Radiću srcem, onako kako osjećam, privržena ljudima, na njihovoj strani, spremna da me osude ako zaslužujem ili da me pohvale, svejedno. Radiću tako da sve te ljude koje sretnem, mogu lijepo da pozdravim, da mi kažu „hvala i vidimo se”. Kod mene nema sitnih slova i zvjezdica, može samo da se desi da i ja nešto ne znam, ali avaj, živi smo, može se pogriješiti, ostalo jok. I najglasnije brane stavove oni koji su najspremniji za sve. I ovo je neko nepisano pravilo i u životu i u poslu, svuda. Čuh jednu mudru koja kaže „treba da rušimo tabue jer ne treba da se stidimo kada govorimo o nekim temama”. Ja je gledam i razmišljam „e šako jada, ti treba da rušiš tabue, nečije, ti koja si dozvolila da ti dijete pola godine ne ide u školu jer je „pospana“, koja kriješ da ideš kod psihologa jer si uhvatila supruga sa najboljom drugaricom, i koja koristi najbolji Max factor da sakrije masnicu od udara glavom u prozor. E takvi nam ruše tabue dok mi drugi ćutimo na glas, kritikujemo djecu, ori se komšiluk od Bisinog vaspitanja. Nikad dvije iste čarape da sastavim, sve me nervira, ali na kafu ću ići samo po srcu sličnim osobama, a ne jer mi je kalkulator izračunao „valjaće ti“. Uživaću i dalje u svojoj neznavenosti, najljepše žmurim na jedno oko, i najpametnija sam kad pola stvari ne znam ili ne mogu da shvatim, pa mi je najlogičniji odgovor, prevrtanje očima i slijeganje ramena. Slušah vremensku prognozu, biće pad temperature, ali neka vama bude skok pozitivne emocije, empatije, entuzijazma i energije... Nek živi tri „E“ i volite se i nek neko voli vas. Ljubi vas Bisa