- Autor: Zoran Šaponjić
Mokri do gole kože, među krstovima i ikonama, među svijećama i među sobom, na pola puta od neba do zemlje, prolazili su kroz Nikšić ljudi u kolonama. Jedna je preko Kule i Čakora zamakla nebom ka Pećkoj Patrijaršiji i Gračanici, druga preko Durmitora i Žabljaka Mileševi, još jedna ka Morači, pa još jedna ka Ostrogu i Prevlaci Miholjskoj⌠Dvije su se susrele iznad Nikšića i nije pala krv nego su se braća izljubila, pomirbožala, pozdravila, pa je svako otišao svojim putem⌠A put im svima isti.
Hodali su Nikšićani i nisu mogli da stanu. Hodali su i kad su prestali da hodaju, hodali su i kad su zaspali, i kad su počeli da sanjaju, hodali su i kad su mislili da stoje, hodali su i kad su se probudili, uzela ih sila za ruku i vodila iznad grada i kroz grad, na pola puta od neba do zemlje.
Jednu je od kolona vodio dječak sa velikim plavim očima. Nosio je krst, padala je kiša, a dječak nije plakao, i nije mu bilo hladno, nego se radovao, i sve, dok je hodao kroz Nikšić, izgovarao je molitvu, jednu istu i nije prestajao: Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje, da dođe carstvo tvoje⌠Oče naš koji su na nebesimaâŚ
Svu noć nebom nad gradom prolazile su kolone⌠Ko bi izbrojao toliki narod⌠A što bi ga ko i brojao? Ko je još prebrojao kapi kiše, ili zvijezde na noćnom nebu? A, što bi ih i brojao? A ko je još kapom zastavio vjetar iznad Durmitora? A, što bi ga i zastavljao kad se vjetar zastaviti ne može?
Svu noć nad Nikšićem padala je kiša. Slivala se u bezbroj slapova nad gradom i u hiljadama svjetala. Na Nedjelju praštanja oprala je sve pred sobom, sprala svaki grijeh sa duša naroda.
Litiju koja je nebom nad gradom prošla, a bilo je gluvo doba noći, predvodio je dječak sa velikim plavim očima. U rukama je nosio krst. Ljudi su išli za dječakom i plakali. Vijorile se zastave, nebom nad Nikšićem prolazili krstovi, stotine i hiljade njih, ko bi ih prebrojao. A, i što bi ih brojao?
Uskovitlala se nebesa nad Nikšićem. Sve se izmiješalo, i zastave i ikone, i krstovi i narod i oblaci, i kiša koja se slivala u slapovima u hiljadama preliva i hiljadama boja, među strašnim znamenjima. Ko je noćas umio da čita, mogao je mnogo pročitati ne nebu iznad Nikšića. I, šta je bilo i šta će biti.
Hodali su ljudi kroz Nikšić. Ko bi ih mogao prebrojati. A, što bi ih ko i brojao? Samo jedan da je sa krstom i ikonom prošao kroz grad, dok su se sa neba slivali slapovi, bilo bi dovoljno⌠Gospod bi uslišio njegove molitve.
Nema toga ko je te noći u Nikšiću zaspao i ko čitave noći nije nebom hodao. Među krstovima i ikonama, među strašnim znamenjem. U noći kad počinje veliki post, kad se sve u čovjeku uskomeša i uskovitla,
Gospode Bože, takvu sliku niti sam kad vidio, niti ću je vidjeti. Kad su se negdje u ulici ispred glavnog trga, dok je prolazila litija, uskovitlale zastave i krstovi na njima, likovi svetaca, molitve, povici „ne damo svetinje“, kad se sve to pretvorilo u jedan veliki vrtlog, u jednu strašnu silu. Zastao sam na tren, oduzetih nogu od straha koji me protresao do poslednjeg damara, stajao sam na ulici, a nisam dodirivao zemlju, zadrhtao mokar do gole kožeâŚ
Nebo nad Nikšićem u noći litija.
iskra.co