Stalnog člana ansambla podgoričkog Gradskog pozorišta, Pavla Ilića, odlično poznaje publika. Podjednako i djeca i odrasli, jer je Pavle Ilić ostvario niz uloga u predstavama za djecu, kao i u hit predstavama za odrasle. U posljednje vrijeme naročito se ističu one u „O miševima i ljudima”, „Čuvarima tvog poštenja” i „Kozocidu”, kao i lutkarskoj predstavi „Prodavnica igračaka” za koju je i nagrađen. Nijesu izostale ni kreacije van matične scene, a koje su takođe uvijek bile primijećene i odlično prihvaćene, čemu sigurno doprinosi njegov glumački izraz koji nama u publici odaje utisak prirodnosti, nečeg što susrećemo svakodnevno, a što je u stvari velik glumački zahvat u ono čime se glumac tada trenutno bavi, a da bi oživio lik na način da publika doslovno ne razmišlja da li je to moglo ili trebalo možda drugačije.
Višak slobodnog vremena koji nam je „podarila” pandemija, kako kaže Ilić, nije ga zatekao nespremnim. Kao roditelj, pokušava da i svojoj djeci ukaže na drugu stranu panedmijske medalje.
– Trudim se da vrijeme pametno i dobro iskoristim. Iz dva razloga, pružena mi je prilika kao i drugima da se više družim sa najbližima, a i vrijeme mi prolazi triput brže nego inače. Trudim se da iz svega ovoga izvučem samo ono što je pozitivno. Imam mogućnost da budem češće u prirodi, a mi kao porodica zbog smanjenih obaveza sada to češće upražnjavamo i svima nam prija. Kad smo u stanu teško mi je da djeci ograničim „konzumaciju ekrana”, ali kao što sam već rekao imamo mogućnost da budemo i u babinoj kući koja ima dvorište i sve blagodeti koje idu uz to - koš, ljuljaška, pas, mačke...
• Da li u stvari ljude smeta nemogućnost slobodnog izbora u ovoj situaciji? Da li, inače, dovoljno koriste svoje pravo da slobodno biraju, slobodno kažu šta misle, djeluju slobodno... uopšte? Koliko su možda ne-osviješćeni kada je u pitanju izbor, na ličnom i društvenom planu?
– Sloboda izbora uvijek postoji. I u ovoj situaciji možemo da vidimo samo negativne strane ovih mjera, a možemo da se trudimo da izvučemo i neke benefite za sebe. Ne znam koliko su drugi osviješćeni. Ja sam okružen uglavnom ljudima koji jesu. Možda kad sam bio mlađi nisam toga bio u svakom trenutku svjestan, ali vremenom vas život nauči da taj izbor uvijek mora da postoji. A ako ne postoji, mišljenja sam da nismo postavili dobro prioritete u svom životu i da treba da se preispitamo.
• Na matičnoj i drugim scenama igrate u komadima koji su svaki na svoj način, progovorili o našem društvu. Zašto su nam potrebne takve predstave, koliko su one pročišćujuće i za Vas kao glumca, ali i za publiku? Da li su nam potrebne jer naše društvo i danas nema izgrađenu kulturu dijaloga, a koja je prvi preduslov da se neki problemi rješavaju?
– Pozorište i treba da ima tu osvješćujuću ulogu pa da na komičan ili dramski način vidimo sebe (nas) kao u ogledalu. To i jeste jedan od zadataka pozorišne umjetnosti. Nekad ćemo se smijati, tome što vidimo. Nekad ćemo biti ponosni. Nekad ćemo se stidjeti ili kajati, ali u svakom slučaju ćemo se prepoznati. A onda će se neko i zapitati i možda nešto u svom životu (stavovima) i promijeniti.
• Ovih dana u prilici smo da gledamo i predstave Vaše, kao i drugih teatarskih kuća na internetu i TV. Ipak, čini se da emitovanje predstava ne može nadomjestiti osjećaj ulaska u Talijin hram, osjećaj, bukvalno, magije koja se trenutno doživljava i proživljava kroz pozorišni čin. Kao glumac, kako ovome pristupate?
– Magija pozorišta i jeste u tome što publika vidi živog glumca. Gledalac kupovinom karte pristaje da bude „omađijan” tetarskim činima. Tako da se slažem u potpunosti s Vama da predstave prikazivanjem na televiziji gube na kvalitetu. Ali, u situaciji kad smo „osuđeni” na ekrane i nemamo mogućnost odlaska u pozorište, svakako da je to vrijeme koje provodimo gledajući dobru predstavu daleko kvalitetnije utrošeno od gledanja nekog otrovnog „žutila” koje svi u manjoj, ili većoj mjeri konzumiramo. Na kraju krajeva, možda će neka dobra predstava na koju naletimo slučajno na internetu ponukati nekoga da prvi put uđe u pozorište.
• Da li Vama kao glumcu nedostaje sada taj neposredan odnos sa publikom, aplauz? Koliko je taj odnos uopšte bitan za umjetnost glume?
– Nedostaje mi igranje! Ali mi ne preostaje ništa drugo nego da se strpim i da sačekam da sve ovo prođe. Kao i svi drugi. Nadam se da će se ovo ipak relativno brzo završiti.
U toku rada na predstavi glumac sam donekle zna i osjeća šta je i kako uradio. Važno je da u ekipi imaš ljude u čiji sud vjeruješ. Dok igra neku ulogu svaki glumac može da osjeti na osnovuu reakcija publike koliko je dobro to što radi. Naravno aplauzi, dobre kritike, nagrade imaju svoje mjesto, ali nisu presudne i nisu uvijek ni mjerodavne tako da ih treba i kad dođu i kad prođu mimo nas gledati s rezervom.
• Postoji li neka uloga koju biste voljeli da odigrate u teatru, i da li biste možda željeli više TV i filmskog angažmana? Da li kod nas kasting postoji, i na koji način se dolazi do uloga?
– Uvijek kad mi se postavi ovakvo pitanje odgovorim isto - nemam nikakvu određenu ulogu na pameti. Važno mi je da to što igram bude dobro napisno da je uloga koju igram što bolja, ko su mi partneri i naravno ko režira. Volio bih više da snimam, naravno. Kastinzi postoje samo je pitanje koliko su forme radi.
Ž. JANjUŠEVIĆ


Jednaka priprema za uloge u dječjim i predstavama za odrasle

• Ne smijemo zaboraviti ni Vaše brojne uloge u predstavama za djecu. Da li one traže veću pripremu u odnosu na Večernju scenu? Koliko su kritični Vaši klinci kada su u pitanju ta Vaša ostvarenja?
– Zahtijevaju podjednaku pripremu i uloge za odrasle i uloge za djecu. Možda se jedino razlikuju ponekad po tome što često u predstavama za djecu je poželjno da ste u dobroj fizičkoj kondiciji. Izdvojio bih dvije uloge: Vilenjak u istoimenoj predstavi i uloga naratora u predstavi „Pipi Duga Čarapa”. Moja djeca me nisu gledala kao Vilenjaka jer tada nisu bili rođeni. Dok su bili mali nisu bili oštri kritičari. Oni vole pozorište. Ali, kako odrastaju postaju sve stroži, naročito sin koji je na pragu puberteta.