Piše: Dejan Mirović
Nacionalno koordinaciono tijelo je 3. avgusta 2020. odlučilo da dopusti ulazak ruskim državljanima u Crnu Goru, kao i državljanima Azerbejdžana. Odluka od 3. avgusta 2020. u praksi je imala učinak samo na dolazak ruskih turista. Turisti iz Azerbejdžana ne posjećuju Crnu Goru, a veze između režima u Podgorici i državljana Azerbejdžana su uglavnom s one strane zakona i vezuju se za pranje novca i ubistvo novinarke sa Malte
Dafne Karuane Galicije. Sin ubijene novinarske direktno povezuje
Mila Đukanovića sa zvaničnicima Azerbejdžana (njegova majka Dafne je ubijena u ekspoloziji auto-bombe 2015. godine, istraživala je međunarodni kriminal i pranje novca preko UAE, Azerbejdžana, Malte i Crne Gore).
Da je odluka NKT bila usmjerena samo ka ruskim turistima, pokazuje i reagovanje ukrajinskog konzula u Podgorici
Šmatova. On je 4. avgusta s ogorčenjem izjavio da u Ukrajini ima procentualno manje zaraženih nego u Rusiji, ali da i dalje ne postoje uslovi za dolazak ukrajinskih državljana u Crnu Goru, kao što postoje za ruske. Šmatov je zaključio ironično da crnogorskim vlastima „novac ne miriše“.
Milo Đukanović je 5. avgusta 2020. primio novoimenovanog ambasadora Republike Crne Gore u Ruskoj Federaciji
Milorada Šćepanovića. Iz kabineta crnogorskog predsjednika je saopšteno da između Rusije i Crne Gore postoji tradicija „dugih i prijateljskih“ veza i da Podgorica radi na normalizaciji i jačanju bilateralnih odnosa.
Međutim, samo deset mjeseci ranije režim u Crnoj Gori je produžio sankcije Ruskoj Federaciji, koje su uvedene od strane Crne Gore još 2014. U junu 2016. Đukanović na samitu NATO-a kritikuje svoj narod jer ima tradicionalne i retrogradne simapatije prema Rusiji i zato je podložan propagandi iz Moskve. U oktobru 2016. režim u Podgorici je objavio da su ruski državljani i navodno pripadnici vojno-obavještajne službe GRU (izvjesni
Šišmakov i
Popov za koje još uvijek nije utvrđeno da li postoje), zajedno sa srpskom penzionerkom
Brankom Milić, učestvovali u pokušaju državnog udara i atentata na Đukanovića. Prema tvrdnjama crnogorske opozicije, ovu nemaštovitu farsu je osmislio Đukanovićev neformalni savjetnik, rusofob (i anglofil)
Beba Popović. Srpski predsjednik
Aleksandar Vučić je 2016. godine javno podržao Đukanovića i Popovića u ovoj antiruskoj konstrukciji. Rusofobsku tvrdnju o zavjeri srpske penzionerke Branke Milić i Kremlja protiv Đukanovića je 2017. podržao i tadašnji ministar spoljnih poslova, sadašnji britanski premijer
Boris Džonson, očigledno, slijedeći tradiciju
Gledstona i
Tenisona koji su Crnu Goru vidjeli samo kao antirusku tvorevinu.
Godine 2017. Đukanović je u intervjuu za „Pobjedu” izjavio da je Moskva preuzela politiku
Koštunice i da je očekivala od njega da se odrekne samog sebe (iako priznaje da mu
Putin nikada nije tražio da ne uđe u NATO). Pohvalio je ponovo pozitivnu Vučićevu ulogu u razotkrivanju državnog udara.
Crnogorski premijer
Marković optužio je na samitu NATO-a 2017. godine Rusiju da je njeno ponašanje „necivilizovano, primitivno i destruktivno“.
Godine 2019. ruski državljani Šišmakov i Popov su osuđeni na skoro 30 godina zatvora zbog navodnog atentata na Đukanovića. Đukanović je u februaru 2020. u intervjuu za britanski Rojters optužio Moskvu da u kontinuitetu koristi SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti radi podrivanja nezavisnosti Crne Gore.
Prethodne činjenice pokazuju da su Đukanovićeve riječi o poboljšanju rusko-crnogorskih odnosa neiskrene.
Ukidanje ograničenja za ruske turiste i izjave o poboljšanju odnosa sa Moskvom posledica su činjenice da turistička sezona u Crnoj Gori propada ne samo zbog korone, već i zbog Đukanovićeve rusofobne politike. Dvadesetak dana pred izbore Đukanović pokušava lažno da se predstavi kao neko ko nije kriv za loše odnose Moskve i Podgorice. On je, naravno, svjestan činjenice da u zemlji u kojoj živi preko 2/3 pravoslavaca i koja ekonomski zavisi od ruskih turista, rusofobna politika ne može biti popularna. Nakon šest godina histerične rusofobne kampanje, koju je upravo Đukanović predvodio i koja je građanima Crne Gore donijela samo ekonomske gubitke, on pokušava da obmane crnogorsku javnost izjavama o poboljšanju odnosa s Moskvom. Ako bi uspjela ta obmana na izborima, Đukanović bi se poslije izbora vratio još žešćoj antiruskoj politici.
” Dvadesetak dana pred izbore Đukanović pokušava lažno da se predstavi kao neko ko nije kriv za loše odnose Moskve i Podgorice
)){kind=small}
