- Piše: dr Petar Rmuš

Planetarna šizma, pizma i čizma, prateća je pošast, opaka devijacija arhetipskog koda, kazna i prokletstvo, poremećaj samouništenja svekolikog sklopa čovječanstva. Taj žig zloćudnosti nose sve nacije, rase, vjere i boje, njime pečate dramatično razaranje, krvave tragove i ovjeravaju potresno svjedočanstvo ljudske tragike. Golgotski i krvavi narativ ljudskog bitisanja, traumatski i patološki, dominantno, u stopu prostora i vremena, neprekidno i nezajažljivo, prati raščovječje i destrukcije, iščašenja i posrnuća, lomove i slomove devijantne ostrašćenosti čovjeka. Ovaj globalni, kobni i zastrašujući apokaliptičkih razmjera udes stradalništva kontinuirani je vremekaz i živi svjedok da istorija nije, ipak, učiteljica života. Prevlast sile i divljanje svijesti, patološka pomama, presudni su recidivi sveukupne istorijske čitanice. Nema lijeka, nema nade i uredbe, boga, sveca spasa da obuzda posrnuća i padove čovjeka. U borbi koja vječno traje i životu što se otima na svim poprištima stradanja, prezuveno, pobjeđuje moć zla, pravda stenje, sloboda robuje, tama beznađa pokriva vedrinu življenja, barjače dusi zala nad spomenicom kolektivne balade i nesreće. Čovjek čovjeku nije cilj nego meta. Svi zraci čovjekoljublja i talasi životnog vitaliteta, filozofija zdrave pameti, prosvećenje, samo su nemoćan i neuspješan krik u haosu, metežu i bezočju poremećenih obzira i halapljivih apetita. Napukla arhetipska supstanca prvolika genetski metamorfozira i metastazira razornu klicu zatrovanih pomama i opakih nagona. Ovo, žalosno i vjekovito, skamenjeno zavještanje ljudožderstva i kanibalizma potvrđuju pogrebi i utiri potkopane i sumorne ljudske razglednice u albumu istorije. Ovo nije pad i predaja, pesimizam, ali jeste istina o krvavoj koračnici svih godova društva koja doseže i u naše dane, umnožava se, likuje, pothranjuje žalopojku i lelejstvo nemoćnog čovjeka. Zar tirjanstvo nije zao udes ljudski? Civilizacija je pod velom pesimizma i sumornosti, neizvjesnosti.

Ontologija bića savremenog (našeg) doba se inovira razornim projektima, zaživljuje i obnavlja osvajačkim potezima, otvara ambis beznađa, robi slobodu, uranijumiše, kiti nemilosrdnim anđelima, divlja krvavim olujama, suludim bljeskovima, hara progonima i pogromima, istrebljuje i mrziju bljuje. San o sreći, pjesma planetarnog odjeka i napretka okovani su. Kriminalitet visokih dosega pokrio je i pokorio raspamećenu ljudsku zajednicu. Ukrstilo se zlo pa davi čovjeka. Čovječe, gdje si?

Opet oluja, pomama mržnje, slavlje zla i gorke suze plača pred okrutnom sudbinom. Ustaška (neofašistička) Hrvatska slavi 25. krvavu obljetnicu pogroma nad Srbima. Pjeva i pije srpsku krv! Oživljava zadovoljstvo srpskog razura i utira, euforijom ludila slavi uspjeh svojih egzodusnih snova i tragiku srpskog zatiranja. Pi, sramim se što sam čovjek. Nije jasno kako to Hrvati, srbokolji, slovenska sabraća, bezrazložno, srbomržnjom pune ćelije svog bezdušja? Od Srba su dobili sve: bratsko poštovanje, jezik i državu. Dalmacijom, Krajinom i Slavonijom, zna se, pamti dobro i temeljito svjedoči istorija, zna to trusni Balkan i mutna Evropa, tvrdi tekovina nauke, s dominantnom srpskom populacijom, po zloideji druga Tita i Titića (koje smo opčinjeno voljeli, poštovali i slavili), uz hrvatske kotare Frankopana i Zrinjskih, uokviruju i potvrđuju NDH državu, koja, vidi se geografski neprirodno sklopljena, liči na razvučeno, prevrnuto slovo –U. Slovo opsade i srbomržnje, ustaštva.

Klice mržnje i ustaša porodila je šizma (1054) od kada vatikanske pape, kardinali i biskupi uporno i ekstremno rovare, planski drobe i nište, kolju, silom katoliče raspeto Srpstvo. To je proces krvavog pira i bezobzira. Svjetski primjer nihilizma. Proključala je mržnja, svijest zaražena a savjest uvela u Tuđmanovom sleđenom mozgu i zlom jeziku, njegovim bojovnicima – krvopijama srpskog roda. Tu je i krvometna Amerika, svjetsko zlo, uzda i bič planete.

Krvava Oluja, uplakane izbjegličke kolone i srpska zgarišta su sram i ukor čovječanstva. Rode srpski, braćo moja sapatnička i stradalnička, duh predaka nas zove, sjeni traže, svetosavlje budi, svetinje zapomažu, djeca plaču, nema nas više za kolone spasa, žute kuće, za danak krvi, za rajetinstvo, za Jasenovac, druže Tito, ni za nebo, ni za zemlju. Rode ljudski, viteško koljeno, sve je jasno i strašno, civilizacija već robuje, vidici su zatamnjeni, čovjek visi nad ponorom. Srbi su čovječanstvu dali sve – a sve im je uzeto. Došao je kraj, svijeća nam gasne. Dotjerani smo uz zid. Glas Lazarev sa neba nas zove. Ognjišta se gase i kolijevke zjape. Ustajmo, srodimo se, uvežimo u kolo spasa i otpora, odbrane i slobode. Budimo svoj na svome. S nama ima mjesta za svo čovječanstvo. S nama je ljubav i Bog. Živjelo vječno Srpstvo, živio čovjek!

---