-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Na mjesnom groblju u Donjem Selištu u kanjonu Cijevne, prije pet godina vječno je počinuo sedamdesetpetogodišnji Zef Ljuljđuraj. Umro je iznenada, srce ga izdalo u snu. Tako je okončana životna drama ovog Malesora, čovjeka koji je svojevremeno, dok je živio i radio u Detroitu, sticajem okolnosti ubio tri i teško raniio četvrtog čovjeka i bio osuđen na četiri doživotne robije. U tamnici je izdržao 33 godine, a onda je, krajem 2009, ipak oslobođen i vratio se u Crnu Goru da ostatak života provede u rodnom kraju.
Samo dvanaest dana prije smrti potpisnik ovih redaka je cio dan proveo u domu Zefa Ljuljđuraja i još jednom čuo njegovu bolnu ispovijest, tragičnu priču kako se sudbina, kako to valjda samo ona umije i može, surovo poigrala sa ovim čovjekom u trenutku najvećeg životnog razmaha i stvaralačkog napona, kako je jedan kobni trenutak sve preokrenuo naglavačke i usmjerio na kolosijek sa kojeg nema povratka i skretanja.
Kad se jednog oktobarskog jutra 1940. godine ispred kuće Maraša Ljuljđuraja u Donjem Selištu u kanjonu Cijevne glasnula puška i odjeknula uz litice, sva Malesija je brzo saznala da je ovaj, tada dvadesetsedmogodišnji, mladoženja dobio naslednika, da je u ovoj uglednoj, domaćinskoj kući zaplakalo muško dijete. Srećni roditelji, Maraš i njegova devet godina mlađa nevjesta Marija, dali mu ime Zef, ali tada nijesu ni slutili da će to biti njihova jedina sreća, da će on ostati jedinac ne samo u njihovom domu već će se njime zadugo kleti i dva mu strica koji su živjeli pod istim sljemenom.
Prohujalo od tada sedamdeset godina i više ni u ovoj zabiti nije ništa ostalo isto, sem smaragdno zelene Cijevne i vrleti kroz koje je iz Prokletija, ispod Trojana, prolomila put do zetske ravnice, hitajući ka Morači i Skadarskom jezeru i donoseći vodu sa skoro dvije hiljade i dvjesta metara nadmorske visine na svega petnaest metara na ušću kod zetskog sela Mahala.
Maraš Ljuljđuraj već dvadeset godina počiva u monumentalnoj grobnici koju je za života podigao na malom groblju na lijevoj obali Cijevne, nedaleko od ognjišta na kojem je ugledao ovaj svijet. Njegovo, za one prilike dobro i plodno imanje dobrano skolilo i smanjilo šipražje i korov, a velika, prostrana kuća nad samom rijekom oronula, uglavnom bez prozora i vrata, svjedoči da je život ovdje odavno stao i vrijeme učinilo svoje.
Pred tu kuću-zidinu, nijemi i neporecivi dokaz da je ovdje jednom život bujao, da se ovdje za neko vrijeme i prilike dobro i domaćinski živjelo, prije deset godina je nenadno, poslije bezmalo pola vijeka banuo Marašev sin jedinac, sada već sedamdesetogodišnji Zef – samo po godinama starac. Sa njim i priča o jednoj nesvakidašnjoj, po mnogo čemu jedinstvenoj i nevjerovatnoj sudbini koju samo život umije i može da izrežira i skroji.
A korijeni njegovih sjećanja sezali su u magline Drugog svjetskog rata i godine posleratnog mučnog i patnog života i školovanja do škole učenika u privredi u Titogradu. Kao jedinac i mezimac, ne samo svojih roditelja, bio je uglavnom pošteđen teških radova na imanju.
– Oženili me u sedamnaestoj, Mrijom od Gojčaja iz Hota – ocu se žurilo da što prije vidi unučad od sina jedinca i naslednike kuće – kazivao je Zef Ljuljđuraj, prilično zaboravljenim srpskim i pomiješanim maternjim albanskim i dobro naučenim engleskim, ali ipak sasvim razumljivim jezikom jer je govorio iz duše, iskreno i sa srca, kao čovjek koji ima prijeku potrebu da ispovijedi svoju muku.
Želja mu se ispunila: Mrija za šest – sedam godina rodi sinove Nikolu, Paljoku i Đerđa i ćerku Mariju.
– Ja pokušavao nešto da radim u Titogradu, ali vidim da se od toga ne može živjeti niti porodica izdržavati. Negdje u ljeto 1964. godine, dođe mi u goste rođak Noš, koji je već neko vrijeme radio u Austriji i ja se počnem raspitivati kakve su šanse da se i ja tamo zaposlim. Na brzu ruku, za samo nedjelju dana uspio sam da pribavim sve neophodne papire i dozvole i krenuo sa Nošom u Inzbruk, gdje je on tada radio u nekoj građevinskoj firmi. Prime i mene na njegovu preporuku jer je očigledno on bio dobar i poštovan radnik i imao dobar ugled i uticaj kod gazde i vlasnika firme.
Nastaviće se