- Piše: Čedomir Antić

Ja sam profesor univerziteta. Na katedri sam staroj 161 godinu. Na njoj su bili Janko Šafarik, Aleksa Vukomanović, Pantelija Srećković, Ljubomir Kovačević, Stanoje Stanojević, Vaso Čubrilović, Milorad Pavić... Pripadnik sam njene jedanaeste generacije. Uvijek mi je bila čast što sam dio te velike ustanove i jedne istinske istorijske sage. Ako sam ikada i pomislio da zavređujem to mjesto, nikada mi nije palo na pamet da mi pripada, da sam ga zaslužio i da bih u svakom slučaju trebalo da radim tu. Posebno mi nije padalo na um da, zahvaljujući velikoj časti za koju sam mnogo radio, a koju mi je donio život, kao uostalom i toliko mnogo lijepog i ružnog, treba da budem kvalifikovan za nešto drugo ili treće. Tokom proteklih četvrt vijeka bavio sam se i politikom nastojeći da ta dužnost i poziv ne naruše previše moj osnovni poziv i zanimanje. Da bih to uspio morao sam pažljivo da odmjerim i često odbijem dužnosti i časti, neke zato što sam znao da o njima ne znam dovoljno, a neke zato što bih nakon što ih prihvatim prestao da budem istoričar.

U svijetu je politika visoko profesionalizovana, međutim, danas u dobu populizma, poluinformisanosti informatičke hiperrevolucije i velikih globalnih društvenih promjena, ta činjenica je umnogome relativna. Državu ne treba da vode samo klovnovi ili glumci kojima je uloga dodijeljena još kao tinejdžerima kako bi bogati postali još bogatiji. Ima smisla u onoj odredbi uređenja stare Atine prema kojoj bi oni koji ne uzmu učešća u građanskim nemirima morali obavezno biti prognani zato što je u pitanjima sudbine države nemoguće biti neutralan i suzdržan.

Na drugoj strani, nastalo je i stanovnište da državu mogu spasiti samo nepolitični ljudi, stručnjaci, ponekad čak i samo dobronamjernici i dobričine. Kada smo u najvećem studentskom buntu u našoj istoriji natjerali Miloševićev režim da prizna lokalne izbore koje je pokušao da falisifikuje, proširilo se uvjerenje da su stranke ujedinjene opozicije – pobjednice izbora – u stvari loše, korumpirane i prevaziđene. Očekivan je neko novi. U to vrijeme, 15 odsto anketiranih tvrdilo je da bi glasalo za studentsku stranku – kakva god ona bila!? Naš narod je želio heroja i spasioca, baš koliko i neka školarka iz Sjedinjenih Američkih Država. Nalazio ih je često: od Ante Markovića, Miloševića, preko deda Avrama, studenata, do Koštunice, Dinkića, sada već zaboravljenog diplomca sa Harvarda Lazara Krstića... Da ne zaboravim i onaj pseudoreligijski usklik starih komita: „Milo, spasi nas!” I uvijek se završi kao kod američke djevojčice – Mel Gibson nastavi da glumi, a ona može da bude zadovoljna svojim krezubim, debelim Dilanom ili da ostane neudata. Uostalom, takav je život. Za razliku od mlade Amerikanke koja je od početka znala da se za filsmko platno ne udaje, a da je Dilan ipak Mel njenog sela, kod nas od te povike na jedne političare, po pravilu, imaju korist neki drugi političari.

Politika jeste i dužnost, ona je i strast. Ipak, ona ima jedan snažan racionalan segment i ako želimo da ona uspije, da je ne svedemo na navijanje ili ličnu korist, mi se moramo čvrsto držati tog racionalnog segmenta. Osoba koja stoji na čelu države, vlade, ministarstva ili predstavlja narod u skupštini nije naučnik, glumac, stručnjak, sportista ili profesor, ona je političar sa mandatom. Ona ne donosi pravdu, slobodu i blagostanje već ostvarenje izbornog programa. Ona nije naš prijatelj, otac, majka, brat ili dijete (koje ili kakvo možda nismo imali, a željeli smo). Ta osoba naš je izaslanik pred istorijom, ona svjedoči o nacionalnim težnjama i sprovodi građanske naloge. Ništa više.

Kada čovjek, koji nema politiku u obrazovanju ili iskustvu, ugledan u svojoj sredini, častan i čestit pred Bogom i ljudima, dođe na bilo kakvu vlast on prvo misli da će njegovo poštenje zaraziti druge. Onda se suoči sa problemima koje je neophodno riješiti, a kose se sa njegovim moralom. Kada ih riješi, naiđu oni u kojima je potrebna velika vještina, tehnološko znanje za koje do tada nije ni čuo – da čeličnu kakvoću zakona pretvori u, recimo, onu od žvakaće gume. Samo za trenutak, naravno... Ako nema jasan cilj, ako nema svijest o mandatu, ako nema dovoljno stida da se poslije povuče, stručnjak je upravo propao u politici. Održaće se ako mu se to svidi, samo onda, ako još nije slijep od vlastoljublja i pohlepe, u ogledalu neće vidjeti više svoj odraz, već likove onih koje je svrgao.

Savjet je zato da se čuvate „dobrih” ljudi u politici i birate one koji su dobri da obave neki politički posao. Izaberete, pa poslije smijenite. Nije čudno da su najveće i najbolje stvari u našem vijeku izveli ljudi koji nisu imali pravih prijatelja – čudaci, nadžaci i pokvarenjaci, ali vizionari: Gandi, Mendela i Asanž.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---