- Piše: Igor Rmandić

Kada pokojnik iza sebe ostavi testament, znači da je svojim potomcima ostavio obavezu da, poslednji put, nešto učine za njega ali im i ukazuje povjerenje jer zna da će njegova poslednja želja biti ispunjena. Poslednja volja pokojnika je zakon, prije svega moralni, za njegove naslednike. Ako se, ipak, pokojnikova želja ne bi ispunila to se smatralo velikim grijehom. Ljudi su se plašili prokletstva i loše budućnosti.

„To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu”.

Ovo su riječi koje bi trebalo da zna svaki Crnogorac. Ali baš svaki. Onaj ko Crnu Goru osjeća makar i malo svojom zemljom. Ovo su riječi čovjeka po kome se prepoznavala Crna Gora, po kome se prepoznaje i po kome će se, iskreno se nadam, prepoznavati i u budućnosti. Ovo su riječi Petra II Petrovića Njegoša, vladike i vladara Crne Gore, izgovorene kao poslednja želja vezana za mjesto njegovog vječnog počinka. Riječi su to koje oslikavaju njegovu potpunu predanost i posvećenost Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Skromnost je bila jedna od Njegoševih vrlina, to uostalom pokazuje i ostatak njegovog testamenta, a takav je želio da bude i nakon što umre. Za sebe je namijenio crkvicu na vrhu Lovćena, bez mauzoleja, grandioznih palata i faraonskih građevina. Vjerovatno ćemo se složiti da je Njegoš sve to zaslužio, ali je on očigledno mislio drugačije. I zato je na Jezerskom vrhu, na Lovćenu, 1845. i podigao malu crkvu-kapelu sa željom da u njoj bude i sahranjen. Skromno i dostojanstveno. Na vrhu Lovćena odakle će moći da gleda svoju Crnu Goru, ali i Boku kotorsku u čijem je Prčanju i sastavio svoj testament.

Rušili su Njegoševu kapelu i Austro-Ugari i Italijani, ali su joj smrtni udarac zadali komunisti postavljajući na Lovćen mauzolej kome su se protivili i crkva i narod i intelektualna elita tadašnje Jugoslavije. Koliko je to skrnavljenje tako važnog i svetog mjesta govore i riječi Meše Selimovića: „Ne stavljajte samar na Lovćen”. Sve je bilo uzalud.

Prethodnih godina, a naročito mjeseci i sedmica je vrlo aktuelizovana priča oko obnove Njegoševe kapele na Lovćenu. Narod o tome priča s velikim ushićenjem vjerujući da je došao momenat da se oduži Njegošu, da njegovoj duši ponovo vrati mir. Neki drugi se, pak, vrlo žestoko protive i kao jedini argument za osporavanje obnove navode da je to „crkva Karađorđevića”. Suluda i, sa mnogo strana, problematična tvrdnja. Nisam siguran da ne znaju šta pričaju. Skloniji sam vjerovanju da je u pitanju zluradost, namjerna zamjena teza s ciljem još jednog razdora među crnogorskim narodom. Nije baš da nismo učili istoriju i nije baš da sve to nema zapisano u knjigama.

Nakon što su je 1916. Austrijanci srušili, na predlog mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića, Sveti arhijerejski sabor 1920. donosi odluku da se crkva obnovi. Tu odluku je podržao i izvršio 1925. kralj Aleksandar Karađorđević. To što je obnovio Njegoševu kapelu znači da je osjetio potrebu da se na taj način oduži svom pretku. Nemojmo zaboraviti da je taj isti Aleksandar Karađorđević rođen i odrastao na Cetinju. Nemojmo zaboraviti da mu je majka ćerka crnogorskog kralja Nikole. Nemojmo, dakle, zaboraviti da je Aleksandar Karađorđević polovinom svojih gena Crnogorac. Ali to što je obnovio Njegoševu kapelu ne daje za pravo ni njemu ni bilo kome da tvrdi da kapela pripada Karađorđevićima.

Prateći logiku modernih istoričara, sklonih praćenju meteoroloških promjena, tj. pravca vjetra, možemo zaključiti da auto-put pripada Dušku Markoviću jer ga je finansirala Vlada koju je on vodio. Po toj logici, Hram Hristovog vaskrsenja u Podrgorici pripada Milu Đukanoviću jer je njegova Vlada izdvojila određena sredstva za gradnju. Škola u nekom crnogorskom selu bi, recimo, pripadala Njemačkoj, a dobar dio Kliničkog centra Crne Gore turskoj humanitarnoj organizaciji. Nema logike, priznaćete.

Kapela na Lovćenu pripada Crnoj Gori i crnogorskom narodu. A najviše pripada Njegošu koji je proslavio i Lovćen, i Crnu Goru i Crnogorce. Samo, kako to objasniti nekim usijanim glavama?

Treba li se, neispunjavanjem njegove poslednje volje, odreći Njegoša? A odreći se Njegoša znači odreći se Crne Gore, odreći se hrišćanstva, odreći se samog sebe. A ako se odreknemo sami sebe ko smo i šta smo onda mi? Nemamo korijene, istoriju, nasleđe. Nemamo ništa, a onda smo i mi sami ništa. Ako se iza nas nalazi ništa, onda nam je, nažalost, i budućnost takva. Bez korijena, razjedinjeni, posvađani, a samim tim i slabi i nezaštićeni. Okupimo se zato oko Njegoša i njegove kapele. Obnovimo je, vratimo njegovoj duši mir, a nama dostojanstvo i slogu. Budimo Njegoševi čestitii ponosni Crnogorci. Budimo braća.

---