Sela na sjeveru Crne Gore kubure sa bijelom kugom, što uzrokuje nedostatak osnovnih životnih uslova. Nema, ili vrlo su rijetke mlade porodice, imamo na desetine sela gdje se dječiji plač nije čuo već više od dvadeset godina, kao što su sela na područiju Vraneške doline, Koritske visoravni i mnoga druga. Nažalost, decenijama nema adkevatne politike koja bi zaustavila masovna iseljavanja i vratila u sela život.

– Sve to je uzrokovalo da su nam seoske škole uglavnom prazne ili imaju vrlo mali broj učenika. Ja sam prije desetak godina sa jednom grupom dobrih ljudi iz Bijelog Polja pokušao da osnujem nevladinu organizaciju koja bi se bavila ovim problemom i pomagala mladim ljudima sa ovog prostora da stupe u kontakt putem druženja, odnosno organizovanjem susreta sa udruženjima Srba i Crnogoraca sa sjevera Albanije – kaže Uglješa Prebiračević, istoričar i nevladin aktivista.

Ističe da su naišli na nerazumijevanje kod tada resornog ministarstva jer su odbili da registruju nevladinu organizaciju koja bi se bavila tim gorućim problemom na selima, iako je bila dosta veliku zainteresovanost kod mladih ljudi.

– Ovim putem apelujemo na novu vlast da se malo više posveti selu i ljudima koji tamo žive, jer je poslednji momenat da se nešto preduzme kako bi seoske porodice oživjele i kako bi se čula dečija graja. Mora se raditi institucionalno, odnosno preko Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, gdje bi se osnovala jedna kancelarija za seoska pitanja i populacionu politiku.

U sela nema više ko da se doseli, stari pomriješe, mladi se ne oženiše i tako se prekida prirodni lanac življenja na selu – ističe Prebiračević. Kao primjer pominje jednu od najstarih seoskih osnovnih škola na sjeveru Crne Gore u Pećarskoj, koja je otvorena krajem 19. vijeka i već deset godina je bez đaka.

– Ni ove školske godine se ne čuje školsko zvono i graja djece. Nekadašnje školsko dvorište polako zarasta u korov a nova i stara školska zgrada propadaju i prepuštene su zubu vremena. Nekada je u ovoj školi u četiri razreda bilo i po stotinu učenika sa četiri i više učitelja. Ali to je bilo dok su okolna sela koja gravitiraju školi bila puna naroda i mladih domaćina. Bjelice su ostale potpuno bez stanovnika, u Pećarskoj ima još pet-šest staračkih domaćinstava, slično je i na Draževinama, dok iz ostalih sela još nekoliko djece ide u školu. Plač novorođenog djeteta se ne čuje u Pećarskoj već skoro 18 godina, nema više mladih bračnih parova ni dobrih i stokom bogatih domaćina.

Selo kao i škola u doba ove korone još je više opustjelo.

Pećarska, ali i Požnjeginja i druga sela duž granice sa Srbijom su zaboravljena od lokalne i državne vlasti godinama. Samo nam prođu granični policajci kao da brane granicu od nekoga, koja tuda nikad nije postojala, pa ta novostvorena granica i režimi otjeraše narod iz pograničnih sela sa svojih vjekovnih ognjišta – zaključuje Prebiračević.

Na svega dvadesetak kilometara od Bijelog Polja,u podnožju planine Lise, sa njene sjeveroistočne strane na nadmorskoj visini u rasponu od 800 do 1.200 metara, prostire se selo Dobrinje. Možda jedno od najživopisnijih sela na sjeveru Crne Gore.

– U selu postoji četvororazredna škola gdje nastavu pohađa šest učenika. U naredne dvije školske godine doći će do malog porasta broja učenika, a onda, po svemu sudeći, školu čeka sudbina ostalih na sjeveru – tiho gašenje i zatvaranje – priča mještanin Brane Gačević.

Za to su najviše krivi momci koji se ne žene a u selu ih ima preko dvadesetak, od kojih je polovina prešla treću deceniju svoga života a neki su ušli u šestu deceniju.

– I pored svih uslova za život na selu, koji su se izjednačili sa gradskim, sve je više neženja. Da li je to neko prokletstvo, sudbina ili nemarnost? Djevojke ne interesuju ni sređena domaćinstva, ni uzorni domaćini, ni organski proizvođači. U selu ih ima preko deset neženja.

Gačević dodaje da se oženio sa djevojkom iz Budve, koja dolazi iz ugledne porodice Pribilović i kao apsolvent fakulteta za turizam i ugostiteljstvo.

– Nije bio problem da zamijeni jug za sjever i da dođe u mnogo lošije uslove života. Ali kad ljubav pobijedi, onda prepreke ne postoje. Niti je bitno mjesto življenja, pa da je i pod zelenom bukvom, kaže on.

Dodaje Gačević da su nekada selom odlijegale medenice stada i pjesme čobana, kada se s brda na brdo dovikivalo, omladina se dozivala i dogovarala za sijela i vašare.

– Niti se danas čuju medenice, niti pjevaju čobanice. Sve je više ugašenih dimnjaka i zamandaljenih vrata. Zato pozivam nadležne u državi da preduzmu odgovarajuće poteze, jer u suprotnom ne samo da će sve više biti neženja već će doći do tihog nestanka sela i života u njima – upozorava Gačević.

– Kao političaru i bivšem odborniku dobro mi je poznata kako ekonomska, tako i demografska slika sjevera Crne Gore. Ono što posebno zabrinjava jeste pad prirodnog priraštaja i izražen trend odlaska stanovništva iz gotovo svih opština sa sjevera države – kazao je Radomir Jokić navodeći da su u selima mahom staračka domaćinstva.

– Mnoga imanja su zapuštena ili se godinama ne obrađuju. Mladi se teško odlučuju za brak i formiranje porodice. U mnogim bjelopoljskim selima prođe i po nekoliko godina a da se niko od tamošnjih momaka ne oženi, a plač djeteta je odavno zaboravljen. Mnoge područne škole rade sa nekoliko učenika. Očekuje se više brige od nove vlasti kako bi se sjever ekonomski osnažio, a samim tim stanovništvo zadržalo. Vraćanjem dečjeg dodatka, smanjenjem poreza na hranu i opremu za mališane, kao i formiranje fonda za razvoj sjevera samo su neke od smjernica koje bi zaustavile odliv stanovništva i poboljšale namjeru kod mladih da ostaju na svojim ognjištima i formiraju porodicu – rekao je Jokić.

U Gornjem Vranešu – Pavino Polje, Kovren, Grab i Kičava su ukupno 1.403 stanovnika, a od toga 120 djece predškolskog i školskog uzrasta.

– U Pavinom Polju gdje je šest naselja i to: Pavino Polje, Lekovina, Babaići, Mahala, Krstače i Sadike ukupno ima 311 domaćinstava, sa 472 stanovnika, i 95 neženja, a 101 dijete. Veliki nam je problem „bijela kuga” – navodi Slobodan Leković, inače predsjednik tamošnje mjesne zajednice.

I u MZ Bistrica je slična situacija. Od oko tri hiljade stanovnika, u selu je danas upola manje žitelja. Iz straha za budućnost sve više je onih koji se ne usuđuju da stanu na „ludi kamen” i ostanu u selu. Milisav Đurović, jedan je od najstarijih žitelja, kaže da je na ovom području sve više staračkih domaćinstava, jer mladi odlaze „trbuhom za kruhom”.

Matičar Gordana Šćepanović ističe da se u opštini Bijelo Polje godišnje u prosjeku sklopi oko 220 brakova, a starosna struktura bračnih drugova je od 28 do 30 godina. Šćepanović naglašava da je, uprkos činjenici što u modernom društvu mnoge tradicije polako iščezavaju, brak jedna od rijetkih vrijednosti koja opstaje.

– Brak je uređena zajednica života žene i muškarca. Smatra se zaključenim u trenutku kada bračni drugovi pred matičarem daju saglasnu izjavu volje za njegovo zaključenje, na način predviđen zakonom – kaže Šćepanović navodeći da je posao matičara jedno od najljepših zanimanja jer vjenčava srećne i zadovoljne ljude.

Kaže da je u prošloj godini u Bijelom Polju sklopljeno ukupno 305 brakova, a da je ove godine taj broj pao skoro duplo, odnosno 167.

– To je mnogo manje u odnosu na godinu ranije, ali zabrinjava podatak o manje sklopljenih brakova na seoskom području. Takođe, i problemi sa pandemijom virusa korona su doprinijeli tome – upozorava Šćepanović.

Milovan Novović

---

Marko se i dalje nada ženidbi
Područje koje gravitira planini Lisi takođe ima dosta neženja. Jedan od njih je Marko Dragić koji, iako ima 46 godina, još uvijek nije zasnovao porodicu. Živi u Okladima sa vremešnom slijepom majkom Grozdanom i sam brine o stoci i radu na imanju.

– Radio sam i na primorju, ali sam odlučio da se vratim u zavičaj. Ništa mi ne fali, ali mlade neće na selo. Zato sam i ostao neženja. Ali nikad nije kasno. Možda se i to čudo desi – kaže Dragić, pomalo u šali, dodajući da sam radi na imanju od jutra do mraka.

Njegova majka Grozdana, inače rodom iz Vrnjačke Banje, kaže da bi bila najsrećnija da se Marko oženi.

– Ovdje u ovim selima nema više mladih. Nema ni djece, pa evo samo jedan je đak koji ide u gradsku školu. Bježe svi za boljim životom. A da priznam jeste teško, da samo ove puteve malo poprave, pa bi možda neko i došao – priča Grozdana navodeći da je u čitavom selu samo šest domaćinstava.


Pomažu roditelje
Predsjednik Opštine Bijelo Polje Petar Smolović navodi da iako je „bijela kuga” prisutna, u tom gradu se godišnje rodi oko 500 beba.

– Sugrađanima smo obezbijedili novčane naknade za novorođenčad, koje su ove godine uvećane na 150 eura za svaku bebu koja se rodi u Bijelom Polju. Takođe, od ove godine roditeljima pomažemo kroz besplatne udžbenike do 4. razreda osnovne škole, do sada su besplatne udžbenike dobijali samo prvaci. Mlade bračne parove smo oslobodili taksi za vjenčanja tokom radnog vremena Opštine, a smanjeni su i troškovi odlaska matičara na teren. Jedna od mjera kojom želimo da pomognemo mlade bračne parove, prije svega na selu, odnosi se na one koji odluče da ostanu na selu i kojima obezbjeđujemo preko Sekretarijata za preduzetništvo i ekonomski razvoj steone junice. Vjerujem da ćemo u narednom periodu biti u prilici da mjere podrške proširimo, rekao je Smolović.