Priredio: mr Veselin Drljević
Od nas vladike Petra Milovanu u Moraču, Perku, Jovanu Markovu i Ivanu Radulovu i svijem Medenicama pozdrav i arhipastirski blagoslov.
Razumio sam kako su Đuđevci ubili vaša dva brata i pobjegli u Tursku zemlju, i tako čujem da ih vi nijeste ćerali nego da ste poslušali Gospodina oca arhamandrita Aksentija i ostale sveštenike i poštene ljude, i nijeste kćeli nikoga ubiti ni njihova imuća (ništa) uzeti; i suviše mi kažu da ste ih zvali da se vrate i da njihova sirotonja ne prosi. Pohvalno je to bogougodno djelo koje će služiti za (vaš) primjer što ste se Boga ubojili i molbe svešteničke i glavarske poslušali i učinili kao dobri hršćani i kako pošteni ljudi čine. Ja vam svijema blagodarim moleći sveblagoga Boga da blagoslovi vas i vaše domove, i da vi daruje svaku sreću dobri napredak u svemu. A pri tome vas molimo da i u naprijed budete dobri ljudi i da poslušate glavare crnogorske i brdske kada tamo dođu, koji će vas moliti kao što ve i ja sa ovim pismom molim da učinite hristijansko djelo do kraja i da rečene Đuđevce povratite i namir primite i da vi zlo plate po običaju zemaljskom kako sud reče.
Na Cetinju, 28. aprila 1814. Ostajem vaš dobroželjat vladika Petar
Ovo je poslednje dokumentovano pominjanje kneza i barjaktara Milovana Mijatova Medenice – Dožića. Ne zna se u porodičnom predanju da li je uzeo učešća u boju na Gornjoj Morači 1820. godine kada je imao najmanje 50 godina života. Po rodoslovu, Milovan je imao 4 sina: Vučetu, Joka, Juka i Šunja. Ne zna se poslije smrti Milovanove ko je od njih četvorice preuzeo barjak i da li ga je uopšte posjedovao. O tome predanje ništa ne pamti, pa bi se moglo pretpostaviti da je barjak propao.
Moračani su se stalno krvili s kolašinskim Turcima dok je Kolašin bio pod sultanom.
Knez Milovan Dožić, koji je stanovao na samoj granici, često je sa svojim ljudima udarao na Turke i plijenio ih, a Turci su mu istom mjerom vraćali.
Jednom prilikom Turci kolašinski, pri povratku iz Nikšića, svrate na konak kod Milovana. Ovaj ih primi u svom čardaku i ugosti što je bolje mogao.
Uveče su razgovarali najviše o upadima s jedne i druge strane; Milovan se pravdao kako nije sve krivica ni do njega, a Turci su se takođe pravdali i govorili kako i neko treći na njihov račun često puta upada i remeti dobre odnose između Kolašinaca i Moračana.
Čim su Turci otišli da spavaju, Milovan uzme nekoliko svojih ljudi, pređe granicu, oplijeni neke pogranične Turke, pa se pred zoru povrati u svoj čardak i leže i on da spava. Sjutradan Milovan zove iz kreveta ženu da mu donese preobuku, i to tako učini da su turski glavari vidjeli da se Milovan diže iz kreveta.
Kad su Turci prešli granicu, njihovi im se zemljaci požale kako ih je te noći Milovan popalio i plijenio.
„Kakav Milovan, zlo vas smelo“, rekoše glavari, „pa mi smo sad s njegova čardaka, đe smo bili ugošćeni kao pravi prijatelji i s Milovanom muhabetali. Mi sve na Milovana tovarimo, a noćas smo se uvrjerili da drugi ove zulume čine, a sve na njegov račun.“
(Medenica Radosav: „Antologija crnogorski anegdota“)
Sava – Crni Minin Medenica bio je čuveni junak, vojvoda i barjaktar morački. Sin moračko–ravanjskog kneza Mine Jaćimova-Radosavova – i majke Borike rođene Vlahović, po kojoj su ga zvali i Sava Borikin, kao što čitavi ogranak potomstva Minina ima nadimak ,,Borikići“. Sava Crni Medenica je bio kumče čuvenog uskočkog junaka Petra Kršikape.
Narodno predanje pamti ga kao izuzetno visokog i koščatog čovjeka. Nosio je dolamu suknenu, bijelu, do peta, a za pasom mu je bilo nekoliko komada malih pušaka i noževa. Imao je ogromne brkove, pa je pojavom djelovao zastrašujuće. Tako je i dobio nadimak CRNI.
Po predanju, po povratku iz Sjenice, donio je u Moraču prokletstvo bula, jer u bojevima po muslimanskim selima nije štedio ni djecu. To prokletstvo je Otaš, njegov sin, pominjao na samrti.
Savin barjak je prešao u ruke sinu Otašu, a potom Milovanu Punišinu koji je unuk Boška Minina, brata Save Crnog. Ovo je jedini Karađorđev barjak koji je sačuvan do današnjeg dana, od svih Karađorđevih barjaka podijeljenih Rovčanima i Moračanima. Čuva se u muzeju na Cetinju.
(Nastaviće se)
Mirenje vojvoda
Vojvoda Sava Crni, Medenica iz Morače, i vojvoda Karađorđev, Mutap Lazar posvadiše se pred Karađorđa. Karađorđe reče: „Što ga nisi pretrpeo Savo?“, a Sava mu odgovorio: „Pretrpeo sam više nego svoju ženu“. Za tu riječ htio je Mutap da posiječe Savu. Tada Karađorđe uhvati Mutapa za ruku i reče: „Polako, Mutape, da vam objasnim: niko nikoga pretrpeti ne može koliko čovek svoju ženu“.
Tako ih je Karađorđe umirio.
(„Koraci“, br. 1 – 2. Kragujevac, 1972. godine, str. 94 od Novice Šaulića)