PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Garašanin je smatrao kada se izvrši ujedinjenje srpskog naroda u Turskoj, pristupilo bi se ujedinjenju sa Srbima iz Austrije, Hrvatima i Bugarima. Ako bi došlo do osnivanja južnoslovenske države, i ono bi se ostvarilo sredstvima i ciljevima srpske spoljne politike.
Da li se plan srpske nacionalne politike može nazvati srpskim ili velikosrpskim, odnosno da li se Ilija Garašanin opredijelio za stvaranje Srbije ili Velike Srbije? Odavno je dokazano da je Garašanin mijenjao one izraze koji su sadržavali riječi slavenski, južnoslavenski, Južni Slaveni – u hrišćanski, srpski i Srbi. Evo primjera: prvo je iz Zahovog Plana, drugo iz Garašaninovog Načertanija: „ostalim južnim slavenima” – „ostalim okružavajućim je narodima” (dva puta), „Slavenska politika Srbije” – „Politika Srbije”, „nezavisnu i samostalnu slavonsku državu”, „nezavisnu hristijansku državu”, „nova južnoslavenska, srbska država” – „nova srbska država na jugu”, „O sredstvima koima bi se sjedinjenje sviju južni Slavena izdejstvovati moglo” – „O sredstvima, kojima bi se cjel srbska postići mogla”, „veliku novu slavensku državu sagraditi” – „veliku novu srbsku državu sagraditi”, „južnim slavenima” – „ovom narodu”. Iz navedenog jasno proističe da ni Zahu nije sve bilo jasno – on je pisao i o južnoslovenskoj i o slovenskoj državi. Na jednom mjestu Zah je istakao da srpska politika mora biti „južno slavenska”, a kasnije je dodao da se od Turske ima sazidati „Slavensko” carstvo. Ovo ističemo zato što je čitavo potpoglavlje posvetio „savezu sa českim slavenim”. Moglo bi se zaključiti da je Zah bio zagovornik južnoslovenske države, koja bi morala da vodi brigu i o ostalim Slovenima, prije svega o Česima i Slovacima, sa kojima bi se ušlo u nedovoljno određen savez. Istoriografski radovi o Načertaniju pokazali su neralnim Zahov Plan za ondašnju vazalnu Kneževinu Srbiju. Shvativši to dobro, Garašanin je činio ispravke, često promjenom samo jedne riječi, što ne znači da su one bile male, već suštinske i velike.
Pokazali smo, a to se vidi i iz prethodno navedenih izraza, da Garašanin želi srpsku državu. Pridjev „veliki” upotrijebio je samo jednom, ali ni tada u sintagmi Velika Srbija, već u izrazu „veliku novu srbsku državu” sagraditi na temelju srednjovjekovnog carstva. Prije bi u prilog teze da je njegov progam „velikosrpski” išlo naglašavanje da bi buduća srpska država dobila oblik carstva, a djelimično i poziv na Dušanovu državu. U srpskoj državi koju je Garašanin zamišljao našlo bi se i drugih naroda, ali su oni bili daleko od narodnosnog priznanja, stečenog mnogo kasnije. Upravo zbog uključivanja Hrvata Garašaninovo Načertanije dobijalo je epitet velikosrpstva. Može se postaviti pitanje: da li je bilo moguće izvršiti ujedinjenje Srba a da u toj državi ne bude predstavnika drugog naroda, pa makar i u manjini? Zašto bi takva država bila velikosrpska, pogotovu ako se ima na umu činjenica da dobar dio srpskog naroda, onaj koji je živio na tlu Habzburške monarhije, ne bi ulazio u njen sastav? Država koju bi stvarno mogli nazvati Velikom Srbijom (a državnu politiku Kneževine velikosrpskom) morala bi obuhvatiti sav srpski narod, i sa područja Turske i Austrije, kao i druge narode koji bi živjeli izmiješani sa Srbima. Tad bi se sudarile srpska i hrvatska državna ideja, pa bi se moglo prebacivati srpskoj politici za velikosrpstvo. Srbija u kojoj bi se našao sav srpski narod u Turskoj nije Velika Srbija. Stoga zastupamo stanovište da je Garašaninov program srpski, a ne velikosrpski.
Prema Garašaninovim zamislima prvi čin ujedinjenja srpskog naroda ostvario bi se u državi u koju bi ušli samo Srbi iz Turske. Drugi čin, koji bi zahvatio Srbe iz Austrije, nije posebno, poput prvog, obrazlagao, uvjeren da će se on ostvariti u nekoj daljoj budućnosti. Bilo mu je jasno da takvo ujedinjenje podrazumijeva uključivanje drugih naroda i da takva država ne bi bila srpska. Da bi ostvario ujedinjenje sa Srbima iz Austrije, bio je spreman na veliki skok od srpske ka južnoslovenskoj državi, upravo zbog toga što bi u nju ušli Hrvati. Pretpostavio je Srbiji neku novu „Južnoslaviju”, kojoj bi osnovu činili Srbi, Bugari i Hrvati. To je neosporna činjenica koja pobija optužbe o njegovom velikosrpskom nacionalističkom programu. Ovo je jedna od misli Načertanija za koju se mislilo da je dalekovida. Njenu vrijednost ne umanjuje to što je iznijeta u drugom, sporednom dijelu ovog akta. Državnik jedne male, vazalne kneževine spreman je da žrtvuje svoju tek stvorenu državu radi jedne buduće južnoslovenske zajednice Srba, Hrvata i Bugara. (Ovdje ne ubrajamo Čehe i Slovake, sa njima je predviđen samo savez). Zar se od jednog mladog srpskog državnika moglo očekivati više, pogotovu kad se zna da je srpska državna misao bila u povoju. Poslije rata Garašanin je osporavan u onome u čemu je zasluživao da bude posebno hvaljen. Predratna istoriografija bila je u ovom pogledu bliža istini.
Iz dosad izloženog proizilazi da je Ilija Garašanin postavio dva cilja pred srpskom spoljnom politikom: 1) ujedinjenje sveg srpskog naroda na području Turskog carstva u okviru nove i nezavisne srpske države, 2) ujedinjenje preostalih Srba iz Austrijskog carstva zajedno sa Hrvatima, kao i Bugarima iz Turske, u jednu južnoslovensku, srpsko-hrvatsko-bugarsku državu. Treba istaći da je prednost davao prvom, dok je drugo ostavljao za bolja vremena. (NASTAVIĆE SE)
)){kind=small}
