Vrijeme između mature i polaska u Beč Milanković je, kako to posebno podvlači, proveo u melanholičnom raspoloženju. Iako je sa odličnim uspjehom završio realku, obavio lijepo i korisno putovanje po Srbiji, nije želio da nastavi studije tehnike. Želio je da se opredijeli za izučavanje čiste matematike, ali je za to bilo potrebno da najprije položi prijemni ispit iz klasičnih jezika – grčkog i latinskog. Dugo se premišljao da li da se toga prihvati, a u međuvremenu se dosta bavio lijepom književnošću. Sa velikim entuzijazmom je čitao djela znamenitih stvaralaca, posebno Getea, Šilera, Šekspira i drugih. I muzika ga je, takođe, posebno interesovala. Njegov drug Steva Jovanović je odlično svirao klavir (iako neprofesionalac) pa je njegovo muziciranje sa ogromnim interesovanjem slušao i mladi Milanković.
Dugo se premišljao šta da upiše u Beču. Nije mogao da nastavi studije na univerzitetu, a poljoprivreda ga (i pored očeve želje) nije uopšte privlačila. Tada se dogovorio sa svojim mlađim batom Ljubišom da se on posveti studijama poljoprivrede i tako nastavi staranje o velikom naslijeđenom imanju. „Dogovorih se sa mojim malim bratom Ljubišom, koji je ima više smisla za praktični život i bio ustalac, da on na sebe primi dužnost staranja o našem poljoprivednom dobru i postane ekonom, a ja ću biti profesor”, piše Milanković. Međutim, da bi postao profesor, kako je tada u mladalačkom žaru želio, trebalo je najprije nadoknaditi jednu veliku prazninu. Naime, morao bi da se dobro pripremi za polaganje prijemnog ispita iz latinskog i grčkog, ali i da se posveti jednoj profesiji koja nije imala u izgledu baš najbolji društveni status. Uvijek su prosvjetni radnici imali veoma skromna primanja na šta su ukazivali i mladom Milankoviću.
„Ali kada, sa sedamnaest godina, svrših realku, ispriječi se toj mojoj namjeri (da upiše studije za profesora, prim. V.G.) velika jedna zapreka”, nastavlja Milanković da piše o izboru svog budućeg poziva. „Prema ondašnjim austrijskim zakonima, nijesam se mogao upisati na bečki Univerzitet, jer nijesam znao latinski i grčki. Ja sam bio voljan da ostanem još godinu dana u Osijeku, uvjeren da za to vrijeme mogu naučiti oba jezika i položiti još i gimnazijsku maturu, ali se moji profesori usprotiviše tome. Oni su me, sa moja 53 kilograma, smatrali za tjelesno suviše slabog za toliki napor. A da postanem profesor! Znali su oni svu bijedu takvog poziva. Zato odlučiše da pođem na bečku tehniku gdje ću imati dovoljno prilike da razvijem svoje sposobnosti i osiguram sebi bolji život no što su ga oni tavorili. Varićak i ja prihvatiismo, iako teška srca, takvo rešenje.”
Upravo je profesor V. Varićak odigrao presudnu ulogu da se Milanković opredijeli na studije građevinske tehnike. Zapravo, svi Milankovićevi raniji profesori su smatrali da je nastavnički poziv slabo plaćen i da je mnogo unosnije završiti tehniku i baviti se nekom praktičnom djelatnošću koja donosi mnogo veću zaradu i korist od inženjerske djelatnosti. Konačno je prihvatio mišljenje svojih nastavnika da je bolje poći na studije tehnike nego ulagati natčovječanske napore studirajući čistu matematiku da bi kasnije kao srednjoškolski profesor jedva sastavljao kraj sa krajem. Osim toga, na Tehničku visoku školu su slali mlade talentovane i perspektivne matematičare sa Zagrebačkog univerziteta da se tamo usavršavaju. O tome mu je govorio profesor Varićak.
U početku je Milanković želio da studira elektrotehniku, ali tog odsjeka, nažalost, nije bilo na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Zato se opredijelio da studira građevinu. Na tom odsjeku su predavali odlični profesori iz raznih oblasti, ali se posebno isticao profesor više matematike (matematičke analize) Emanuel Čuber.
Upravo je na časovima matematike, koje je tako pomno i pažljivo slušao kod profesora Emanuela Čubera, došla do izražaja sva ljubav i talentovanost koju je u punom opsegu posjedovao Milanković. To znanje mu je bilo od presudnog značaja za kasniju naučnu karijeru. Ne samo što je dalje produbio, proširio i obogatio svoje matematičko obrazovanje, nego je stekao veliku rutinu u rješavanju komplikovanih zadataka iz više matematike (matematičke analize). To znanje mu je takođe bilo od neprocjenjive koristi i u njegovoj stručnoj inženjerskoj djelatnosti.
Od ostalih profesora posebnu ljubav i naklonost je, za Milankovića, kao izuzetno stručan i nadahnut rad zasluživao profesor Johan Brik. Ovaj vrstan stručnjak, koji je odlično vladao višom matematikom i obilato se njome koristio u svom praktičnom radu, izvršio je veliki uticaj na mladog Milankovića. O svom autoritativnom profesoru Briku, inače nastavniku nauke o građenju mostova, Milanković je uvijek sa velikim pijetetom govorio i sjećao se izvrsnog stručnjaka, odličnog poznavaoca teorije i prakse, koji ga je uputio i u naučnoistraživački rad. Upravo se tada Milanković uvjerio da građevinska tehnika ima i naučnu podlogu, posebno kada su u pitanju neki teži praktični konstruktivni zadaci kao što je pravljenje betonskih svodova, velikih tunela i posebno mostova. Tu su dolazili do izražaja sva snaga, ljepota i stručnost jednog inženjera kreativca.
„Brikova predavanja su me vrlo zanimala”, piše Milanković. „Odlično je vladao matematičkom analizom i stalno bi je primjenjivao u svojim predavanjima. Pune dvije godine prije no što sam slušao njegova predavanja nijedan predavač tehničkih nauka, sem geodezije, nije učinio nikakvu primjenu više matematike, tako da su je mnogi dobri đaci pozaboravljali. No meni je ostala još svježa u pameti i sa zadovoljstvom sam vidio da ću je ipak moći primjenjivati u svojoj budućoj inženjerskoj praksi.“
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
)){kind=small}
