Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Maska je zaista izuzetna u tom bogatom perju, velikom repu, omotačima na nogama, ali i tužnom licu. To je dovoljno da se između njih zametne kavga i tada nastaje ona napeta igra oko dvocijevke. Ko će se dovhatiti okidača? Pokreti su izuzetno maštoviti, istovremeno smiješni, ali i veoma dramatični. Puška pralazi iz ruke u ruku i u jednom trenutku, Čarli slučajno opali i pogađa medvjeda koji se upravo pojavio pred kolibom. Time su i Čarli i Džim spaseni, biće hrane, a to je dovoljno da ponovo postanu ljudi i da se odupru hladnoći i beznađu u kome su se našli. Veliki Džim pokušava da dođe do zlata, dok se Čarli više ne upušta u tu beznadežnu igru. On se zadržava u malom naselju, pokušava da preživi skupljajući snijeg ispred kuća. Tu se upoznaje sa Đorđijom, najljepšom djevojkom u ovoj divljini. Naravno, slučajno kao i u njegovim ranijim filmovima, miješaju se opet realnost i snovi, pogotovo što djevojka ima momka, što se na njega ljuti, što iz bijesa želi da padne u zagrljaj prvom koji naiđe, a takvi su podsticaji Čarlija mogućnost da ih nadgradi onako kako njemu najviše prija. Na kraju mu se sve nade izjalove i on se opet nalazi sa svojim Džimom u onoj njihovoj bijednoj i napuštenoj kolibi. Tada dolazi do izuzetne sekvence, u kojoj Čarli Čaplin prosto kreira situaciju. To je ona olujna noć u kojoj se pod udarima vjetra njihova koliba pomjera lijevo ili desno sa grebena na kome se nalazi. Ti pokreti na Čarlija i Džima posle spavanja i slatkih snova djeluju fantastično, ali i groteskno, dimenzijama koje se neprekidno šire prema nečem potpuno nestvarnom.
Kada se oluja smirila otkrivaju u stijenama na kojima se nalazi koliba – zlatno grumenje. Epilog je sasvim ironičan. Sa Aljaske se treba vratiti kući u dugačkim i skupocjenim bundama, u samozadovoljstvu uz sav spoljni ritual koji tome pripada. Tako su promijenili odjeću, zagrnuli bunde, to još uvijek ne znači da su nešto drugo nego što su bili, već da su samo sakrili svoju bijedu.
Sve što je novo jeste što ih sada smatramo bivšim skitnicama! U fotografisanju, šepurenju na brodu, načinu hoda, pogledu i svemu ostalom, lako je prepoznati manire koji očigledno njima ne pripadaju i ne priliče. Tu je, naravno, i Đorđija i sve vuče srećnom završetku. Ali, i ono je samo privid, jer u njega ni sam Čarli nije do kraja siguran. Zahtjevi koje je Čaplin sebi postavio u ovom filmu nadmašuju po mnogo čemu ono što smo viđali u ranijim djelima. Trudio se da stvarnost koju slika bude što vjerodostojnija ambijentu u kome su prije četvrt vijeka kopači tragali za svojom srećom. Niz detalja upućuje na realizam, a i kompozicija kadra i scena koje dopunjuju atmosferu ispunjena je ubjeđenjem da mu je sve to neophodno da bi mogao stvarnosti da suprotstavi svoju maštu. Zbog toga ovdje ništa nije konačno i situacije se neprekidno popunjavaju, dopunjavaju i transformišu. To se posebno odnosi na prizore vezano za kolibu, velikog Džima i samu Đorđiju. Čaplin se čuvao automatizma, bukvalnosti i ponavljanja. Zbog toga unutar fabule traži mogućnost koja će ga otrgnuti od konvencionalnih rješenja i poznatih dramaturških konstrukcija.
S jedne strane kod Čarlija i Džima pojačava se vjerovanje i želja za bogatstvom a, s druge, umanjuju mogućnosti da se takvi snovi ikada ostvare. Cio film je zamišljen kao igra iznad ambisa. Govoreći o snimanju filma u dokumentarnoj seriji „Nepoznati Čaplin”, Hejlova je otkrila kako joj je Čaplin bio idol od detinjstva, te da je poslednja scena originalne verzije, u kojoj se njih dvoje poljube, reflektovala stanje njihove veze u to vrijeme.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.