Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Obojica su svjesni da ne mogu da promijene svoju situaciju i jedino se hvataju za iluzije koje žele da pretvore u ubjeđenja. Njima to donosi uzbuđenja, a režiju navodi na ispitivanje šta će se dogoditi ako u tom raskoraku idemo do apsurda! Čaplin se u tome ne koleba, pokazuje izuzetnu sigurnost, a u krajnostima rediteljevu zrelost. Svijet koji stvara vezan je za njegova saznanja, a u njima otkriva podsticaje za ideje koje se sasvim neočekivano ovdje iskazuju kroz fantastične i duhovite slike.Tu je i njegov tradicionalni kalambur, insistiranje na gegu, ali i vjerovatnoća koja nas prisiljava na šira razmišljanja. Šta ostaje čovjeku koji je uvijek slabiji, koji se nalazi izvan života i koji nema nikakve šanse da dođe do uspjeha? Može li on uopšte taj svijet smatrati svojim, sa njim se identifikovati i prema njemu osjećati obavezu? Sve je protiv njih i to ih upravo oslobađa svih uslovnosti tako da mašta može biti nadahnuta, asocijativna i ono što je najdragocjenije vidljivo je kako se izraz stvara u samoj situaciji. To je daleko više nego što mogu da daju gole improvizacije. Možda je i najslavnija scena iz filma ona u kojoj Čarli svojim imaginarnim gostima pokazuje ples dva komada hljeba nabodenih na vilice. Scena je parodirana u seriji „Simpsoni” i komediji „Beni i Džun”. Lita Grej originalno je izabrana za glavnu žensku ulogu. Čaplin se oženio sa Grej sredinom 1924. godine, ali ona je u filmu zamijenjena Džordžijom Hejl.
Kod Čaplina je to sistem približavanja činjenicama, analize njihovog značenja i doživljavanja na originalan i neobičan način. U toj originalnosti sadržano je i uvjerenje da se ovakav film ne može praviti na osnovu logike i šturog razuma, jer sve ono što je realno čini se kao nemoguće za Čarlija. Otud on ima i osjećanje da ovakav svijet baš zato što u njemu nema humanosti, ljepote, nepredviđenosti, sentimentalnosti i mašte, nije pravi ili, još tačnije, dovršeni svijet i da su njegove autorske intervencije ne samo moguće nego i nužne. Neobaveznost mu ne stvara probleme, a unutrašnji doživljaj daje dubinu svakoj dosjetki. Čaplina, kao reditelja, veoma zanima šta će se sa Čarlijem dogoditi u ovakvom ambijentu i zato ga prati sa velikom radoznalošću. To upućuje na stvaralačku individualnost i zato sa sigurnošću bira ono što mu se čini da najviše objašnjava njegove želje i asocijacije. Onog trenutka kada je došao do svog filma dao mu je oblik stvarnosti. Film stoga ima svoje jedinstvo i sve one vrijednosti koje ga označavaju kao pravu umjetničku formu. Iako postoje fotografije Lite Grej u ovoj ulozi, dokumentarci kao što su Nepoznati Čaplin i Čaplin Danas: Potjera za zlatom ne sadrži filmski materijal sa njom u ulozi usamljene djevojke, prepostavlja se da taj materijal nije sačuvan. Čaplinova mašta nam se čini beskonačnom.
On je u stanju da se poigrava iluzijama i, još više, samom stvarnošću i nameće joj sopstveni odnos i tumačenje. Ona je za njega samo ono što on u njoj nalazi i kako je doživljava. U tom domenu veoma je malo reditelja, koji se ne bave tehnologijom izraza, a Čarli se svuda iskazuje kao pravi pjesnik koji umije ne samo da stvara osjećanje nego i da izgrađuje situacije. Zapravo samom Čaplinu „Potjera” je bila njegovo najomiljenije ostvarenje, film po kojem je, kako je više puta izjavio, želio ostati zapamćen. Riječ je o oglednom primjeru Čaplinove estetike, duhovitom, zabavnom i melanholičnom filmu u kojem se veliki reditelj satirično odnosi prema pojedincu i društvu, ali istovremeno iskazuje veliko povjerenje u čovjeka i njegove mogućnosti. Potjera za zlatom bila je veliki hit širom Amerike i svijeta. Bio je to peti najuspješniji brzozvučni film svih vremena.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.