Piše: Veselin Lazarević
Aleksandar Leso Ivanović, boem i pjesnički mag ( Cetinje, 21. novembar 1911 – Cetinje, 13. oktobar 1965), dugo je radio kao službenik – prije rata u Higijenskom zavodu, a nakon rata u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete, „Narodnoj knjizi”. Poslednjih desetak godina bio je lektor u „Pobjedi”. Još kao šesnaestogodišnjak, objavljuje prve pjesme. Zabilježeno je i da je, kao gimnazijalac, imao izložbu slika. Povremeno se javljao i u periodici.
Osim dvije, izvanredne i neponovljive knjige poezije, „Stihovi” i „Čapur u kršu”, ostavio nam je i sijaset novinarskih tekstova i članaka u sportskim rubrikama. Dobitnik je nagrade Vlade Crne Gore (1950) i Trinaestojulske nagrade (1961).
U predgovoru zbirke pjesama „Stihovi”, napisao je: „Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u času kada samo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.
Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici! Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijarhalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usled čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerka, još živa.
Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku... Pred sam Drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao „književnika”.
Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, apatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kada bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovinsko priželjkivanje ove pobjede.
Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.
Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake književnog oživljavanja...”
Aleksandar Leso Ivanović je svoje prve pjesme objavio u „Vijencu”, Jeremije Živanovića, još davne 1926. godine, i danas je njegova poetska riječ istančana, melodiozna, kao da je pisana u ovom vremenu. Ništa čudno, velikani ostaju velikani i nakon toliko godina. A vaistinu, Lesova poezija će još dugo trajati. Veliki književni opusi nikada ne zastarijevaju.
Radivoje Mikić ga poredi sa Milanom Rakićem, koji se isto kao i Leso vraćao objavljenim pjesmama, da bi u njig unosio izmjene, zato uz pojedina izdanja Ivanovićevih pjesama idu i prilozi, faksimili novih verzija poznatih, već objavljenih pjesama...
Lesovi prijatelji i savremenici su isticali da on pjesme, zapravo, i nije pisao, već da ih je u sebi nosio, onoliko dugo koliko je potrebno da one dobiju poželjni, ali rijetko kad i definitivni oblik.
Mikić dalje piše: „... Nema sumnje, da nas ova pojedinost približava i nečemu što je od posebnog značaja za razumijevanje same osnove Ivanovićevog pjesničkog umijeća, a što se, u isto vrijeme, može odrediti kao najdublja odlika njegove poezije. Jednom riječju, u pitanju je visoki artizam, odnosno potreba da se stvaralački proces zapravo nikad ne prekine.
Odakle je došla ova odlika poezije Aleksandra Ivanovića? Ako pogledamo neke od ranijih pesama ovog pesnika, recimo pesmu „U suton”, napisanu 1926. godine, videćemo da u njoj nema tragova avangardnih pjesničkih nastojanja koja su tada bila privlačna za mlade pjesnike, ali da u njoj srećemo i tematske i formalne karakteristike koje upućuju na poeziju Alekse Šantića i Jovana Dučića i njihove prethodnike romantičare. Opredjeljujući se za katren, za dvanaesterac, za raspoređivanje rime po sistemu abab, odnosno abba, ali prevashodno za tematiku, Ivanović je, sasvim sigurno, želio da nagovijesti i obrise sopstvene poetike, sopstvenog pesničkog svijeta (...)”.
(Nastaviće se)