Piše: Veselin Lazarević
Prije nego što nastavimo viđenje Dragana Lakićevića o opusu Aleksandra Lesa Ivanovića moramo naglasiti da u većini njegovih pjesama dominiraju detalji od kojih se grade nizovi slika kao moguće konstrukcije doživljaja svijeta, doživljaja patnje, doživljaja ljubavi, doživlja djetinjstva, doživljaja stvaranja...
Međutim, ovdje se ne teži isključivo ka „uspostavljanju vlastite poetike”, nego se u prvi plan nameće želja za dekompozicijom sebe i svog dvojnika, koji jeste njegov odraz u ogledalu, ali i slika ognjišta, bola, tuge, radosti.., kako bi se doprlo u svjetove stvarnog, maštovitog, fiktivnog, mitskog, simboličkog... To je moj utisak, ne znači da je tačan, ali je utisak.
Dragan Lakićević dalje piše: „U toku pjesme kao da se grupni portret sužava ka sve manjem broju „mirnih, dobrih ljudi”, a tako se postepeno približava psihoemotivnom portretu jednog: autoportretu subjekta i pjesnika.
Jezgro figurativnog prikaza „mirnih, dobrih ljudi” nalazi se u središnjoj, najširoj strofi (od osam stihova), čije su slike i značenja razbokoreni. Lica su prikazana „sa obrazima uvelim i žutim”, karakteri: „ne čuje im se ni smijeha ni plača”, ali najviše pjesničke stvarnosti ima u poređenju sa „samotnom i divljom dračom” koja živi na periferiji, dalje od uređenih parcela, suvišna kao svaki korov i neprimjetno divlje rastinje”, „ali sa bodljama unutar okrenutim, / da nijedna nikoga ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu / do samo svoje rođeno srce i sebe”.
Povređivanje sopstvenog srca, tj. Svoje emotivnosti i samosvijesti – posebna je dimenzija u značenjima pjesme i u portretu „mirnih, dobrih ljudi”. Njihov blagi odnos prema surovom spoljnom svijetu suprotan je u odnosu prema svom unutrašnjem svijetu. U činjenici da možda „oni” – imaju jedninu – amo svoje rođeno srce i sebe”, nalazi se značenje svođenja grupnog portreta na pojedinačni. Kao da svi „ljudi-sjenke” imaju samo jedno isto srce.
Od tog portreta-značenja pjesma se, u poslednje dvije strofe „vraća” na širi plan, u kontekst spoljnog svijeta i života „u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta”. Pretposlednja strofa i svojom obgrljenom rimom označava večito trajanje „usamljenih i bonih”, „jer nikog oni ni laktom ne dodirnu”. A to znači da ne nestaju. I kada „umru, slomljeni i uveli”, i kada „objave crni, posmrtni plakat / da su i oni sa nama živjeli” – ostaje da traje njihova pojedinačna, neuporediva posebnost i vrijednost kojom se bavi ova pjesma”.
Književnik Mladen Lompar, u studiji „Likovnost stihova Aleksandra Lesa Ivanovića”, piše: „Aleksandar Ivanović je bio slikar, čijih likovnih ostvarenja nema. Ili, da budem precizniji, ja ih nijesam vidio. Međutim, vizuelnost je puna njegova poezija. Ne slučajno, u jednom eseju iz 1984. godine, koji je pratio izložbu Cetinje i likovna umjetnost između ostalog, zapisao sam L: „... stvaraoca na ovim prostorima nije mimoilazilo usamljeničko ogorčenje. Neki su, bježeći od površnosti sredine, utonuli u sopstvene košmare ili konačnost. Znali su bespovratno zalagati svoje mogućnosti, štoviše, trpjeti haranje stvarnosti da bi riješili golu egzistenciju. Za ovo nema ljepšeg primjera od posmrtnog pisma Aleksandra Ivanovića: „Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kišom, s mećavom. To je njihova obavezna pratnja. A kada stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštvo, brige. To je opet moja obavezna patnja... Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kada se obje patnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu zagonetku: kako na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam izgleda, izabrao jedini pogrešni...”
Uz ovaj portret umjetnika stoji i njegova pjesma „Ljudi sjenke” (...).
Nažalost, Aleksandra Ivanovića nikada nijesam lično poznavao. Ali sam ga srijetao u mimogredu, cetinjskim ulicama, vitkog i gospodstvenog. I danas je njegovo Cetinje slično onom starom. A misao svemu je isti, kao u Lesovim slikama iz pjesme „Ljudi i rijeka”:
Sve je to isto cijeloga vijeka:
Žive i umiru ljudi, i teče ispod mosta rijeka,
I smjenjuju se žega i studi.
I zure ljudi u vodu što protiče,
U vir duboki od predaka gledan,
I ponavljaju stare znane priče
i umiru jedan po jedan.
I tako se tu prazno, tupo traje,
i do spasenja odatle nema staze:
rijeka teče, o teče i ostaje, a ljudi stoje, o stoje i odlaze.
Cetinje, jun 2005.
(Nastaviće se)