Pripremila: Jovanka Vukanović
Ćilim je stari sinonim za ljepotu i način da se ljudima pokaže šta je od izgubljenog raja ili dženeta ostalo. Kao velika umjetnička vrijednost, rodio se iz vječite čovjekove potrebe da se takmiči sa prirodom u stvaranju najljepših motiva i boja. Nastao na razmeđi drugog i trećeg vijeka prije nove ere na prostoru Kaspijskog jezera i armenijskih vrleti, ćilim se danas izučava na prestižnim svjetskim univerzitetima. Po mišljenju istaknutih balkanskih etnografa i etnologa, ćilim je (persijski – gilim, gelim; turski – kilim, kelim) u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju takvu tezu, ali bez dovoljno argumenata.
Na prostoru Balkana, smještenom između Istoka i Zapada, stvorena je autentična umjetnost tkanja ćilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o pirotskom, bosanskom, vojvođanskom, sandžačkom, slavonskom i ličkom ćilimu. Svako područje na kome se očuvala tradicija njihove proizvodnje ima svoje posebnosti i karakteristike, što im daje lokalnu autentičnost i vrednost. Svaki ima svoju magiju, koja u čovjeku budi nadahnjujuća osjećanja o neprolaznosti lijepog i uzvišenog, o zatvorenom krugu duha, o stvaralačkoj blagodeti genijalnih tkalja da udahnu život vunenom pletivu. Sa neobičnim i izvanredno ugrađenim motivima i skladnim bojama, ćilimi izgledaju kao trodimenzionalna slika.
Ćilim je univerzalna prostirka, sa dva glatka identična lica, na kojoj se okuplja porodica. On je nulta tačka svih važnijih zbivanja u kući – dogovora, sporazuma, pomirenja, rađanja... Na njemu se bratimi, ugovara se udaja i ženidba, ostavlja amanet potomcima; on je sveto i magično mjesto, lako prenosiv i dostojan ljubavi i divljenja u svojoj odanosti ljepoti i izdržljivosti. Svaki provocira najljepše primjere prirode na planeti i bez riječi priča svoju originalnu priču, drugačiju u različitim epohama. Na prostoru Balkana, smještenom između Istoka i Zapada, stvorena je autentična umjetnost tkanja ćilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o pirotskom, bosanskom, vojvođanskom, sandžačkom, slavonskom i ličkom ćilimu. Svako područje na kome se očuvala tradicija njihove proizvodnje ima svoje posebnosti i karakteristike, što im daje lokalnu autentičnost i vrijednost.
Kod nas je izrada ćilima ženski posao, a tehnika tkanja ostala je gotovo ista od nastanka. Rukotvorile su ga darovite tkalje, koje su od jednostavnog tkačkog proizvoda pravile umjetničko djelo. Potrebni su mjeseci izuzetno temeljnog, sporog i mukotrpnog rada za jedan ćilim prosječne veličine, zbog čega novac izdvojen za kupovinu nikada ne može biti adekvatna nagrada za uložen rad, pogotovo što je umjetnička vrijednost daleko veća od materijalne. „Samo oni koji poštuju ručni rad, znaju kako je teško od klupčeta konca izatkati ćilim. Koliko neprospavanih noći, ukočenih leđa, izbodenih prstiju i umornih očiju”.
Strpljivo, nepodnošljivom lakoćom, polagano, uravnoteženo, bez žurbe, igrajući se osjećanjima ljubavi i strasti, svaka tkalja je gradila koloritni pejzaž na platnu, pretvarajući realnost u nadrealnu zemaljsku i nebesku fantastiku; vešto spajajući iskonsku ljepotu, unoseći u to što rade sebe same sa vrlinama dostojim čovjeka. Santimetrom se ne služimo, već očima podešavamo sve dimenzije, riječi su jedne tkalje. Tkanje je stvaranje novog života, novog doma, poroda i bogatstva.
Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, među kojima dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bijela i crna. Šare na ćilimu, prožete naivnom čistotom i neposrednim lirskim zanosom, ostavljaju utisak meditativne impresije, čudesne i nesvakidašnje fantastike. Svaka šara ima značenje i svoju duhovnu poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, verenika, za državu, krunu...
Vrsni poznavalac ornamentike, Jelica Belović Bernadžikovska, razvrstava šare ćilima u pet perioda: mitološki, hrišćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se uticaji preplitali pa su tako tkalje sa Balkana tradicionalnu narodnu šaru obogatile motivima orijenta, Dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, čime je stvorena nova originalna tvorevina.
Od svoga početka, ćilim je imao važnu ulogu u društvenom životu, a notu impresivnosti i simboličnog prestiža zadržao je u gotovo svim epohama. Bio je oduvijek skup proizvod, dostupan samo određenom privilegovanom krugu familija, zbog čega je imao status kultnog poklona za sva vremena i sve društvene slojeve. U svadbenim običajima skoro obavezan, najdragocjeniji i najluksuzniji dio miraza („djevojka koja nije znala tkati ćilim, teško se udavala”).
Ćilim se danas izučava na prestižnim svjetskim univerzitetima.
Kao statusni simbol za posebne i svečane prilike, praznike i slavlja, njime su se, krajem 19. i 20. vijeka, dekorisale pozornice za masovne javne političke i kulturne manifestacije, čime mu je dato značenje nacionalnog obilježja. Prilikom individualnih ili masovnijih migracija, kao amajlija zavičaja i nacionalnog identiteta, ćilim je bio dio obaveznog prtljaga.
Ćilim je zapis života, naša jedinstvena i vanvremenska tapija da nismo od juče, on je svetkovina naše kulturne baštine, sa snagom pečata nacionalnog autoriteta. On je emanacija duhovne vrijednosti naših žena i nikad ispričana priča.
KRAJ