-Priredila: Mila MILOSAVLjEVIĆ
●Da li je poslije Rata za nezavisnost 1898. Vaš otac odlučio da ostane na Kubi?
– Ne, poslije rata 1898. vratili su ga u Španiju, ali njemu se, izgleda, svidjela Kuba, tako da je sledeće godine ponovo došao ovamo s mnogim galicijskim iseljenicima. Dokumenta potvrđuju da se iskrcao u Havani u decembru 1899. Bez prebijene pare i bez ikog svog, počeo je da radi. Završio je, ne znam kako, u istočnim provincijama. U to vrijeme su se velike američke plantaže prostirale između šuma skupocjenog drveta koje se sjeklo i koristilo kao gorivo u šećeranama. Od tog predivnog drveta je sagrađena i palata Eskorijal (jedna od kraljevskih palata u Španiji), kao i druge čuvene građevine i brodovi, na primjer, Santisima Trinidad, najveći i najmoćniji ratni brod tog doba, izgrađen u brodogradilštima Havane, potonuo u oluji pošto su ga zarobili Englezi u Trafalgarskoj bici 1805. Amerikanci su zapošljavali ljude da obaraju stabla i sade šećernu trsku. Zemlja je uvijek plodna tamo gdje su nekad bile šume i tu su odlične žetve.
● A Vaš otac je radio za Amerikance?
– Moj otac je počeo da radi u provinciji Orijente kao fizički radnik u čuvenoj kompaniji Junajted frut, koja je imala plantaže na sjeveru provincije. Kasnije je okupio grupu radnika i u njihovo ime sklapao radne ugovore s tom kompanijom. Mislim da je otac na kraju imao – jednom sam to čuo – čak 300 ljudi, što mu je donosilo zaradu. Sigurno je imao preduzetničkog dara. Ali, tada nije znao ni da čita ni da piše, te je učio, malo-pomalo, ali to nije bilo lako. Počeo je s manjim poslovima sječe šuma za potrebe šećerana i raskrčivanjem šuma koje su pretvarane u plantaže šećerne trske. Tako je počeo da zarađuje kao organizator te grupe radnika koji su, pretpostavljam, bili doseljenici, uglavnom iz Španije ili okolnih ostrva, sa Haitija i Jamajke.
●Koliko je zemlje na kraju imao Vaš otac?
– Na kraju je kupio oko 900 hektara, a kasnije je iznajmio nekoliko hiljada hektara od dvojice kubanskih generala koji su učestvovali u Ratu za nezavisnost – ni dan-danas niko ne zna otkud im ta zemlja. Ogromni borići uglavnom netaknutih stabala. Ta zemlja se prostirala preko brda i planina, obuhvatala je i veliku visoravan na oko 600 metara nadmorske visine, obraslu prirodnom borovom šumom. Otac je eksploatisao borike u Majariju. Svakoga dana je odatle silazilo sedamnaest kamiona natovarenih borovim drvetom. Ostvarivao je značajne prihode i od šećerne trske i stoke jer je imao još zemlje osim pomenutih šuma i plantaža, uglavnom u ravnicama i na obroncima brežuljaka. Ukupno više od 10 hiljada hektara. To je mnogo zemlje
●Vi ste, dakle, sin milionera?
–Pa, ne baš milionera. Niko za mog oca ne bi rekao da je milioner. U to vrijeme je velika stvar bila biti milioner, to je mogao da bude samo neko ko ima stvarno mnogo novca. Na primjer, u to doba, kada je dolar nešto vrijedio, a radnik zarađivao prosječno jedan dolar dnevno, milioner je bio onaj ko ima milion puta više nego što jedan radnik zaradi za jedan dan. Imovina mog oca nije mogla tako visoko da se procijeni. Ne može se reći da je on bio milioner, iako je bio imućan i stekao solidan ekonomski položaj. U tom siromašnom i napaćenom društvu, nas djecu su smatrali djecom bogataša. Vjerujte mi da su mnogi pokušali da nam se približe i ponašali se ljubazno iz pukog interesa, iako mi to zapravo nikad nismo shvatili.
●Vaš otac je u Biranu sagradio ne samo kuću, već je, malo-pomalo, uz Kraljevski put, podigao još nekoliko zgrada: pekaru, pansion, gostionicu, školu, kuće za radnike sa Haitija...
– Prava mala varoš. Tamo gdje smo mi živjeli nije bilo varoši – samo nekoliko kuća. To je ono što se moglo nazvati batej. Kad sam bio mali, ispod kuće je bila mljekara. Kasnije su mljekaru sazidali četrdesetak metara dalje, a preko puta je bila kovačka radionica, gdje su se popravljali alat, plugovi i ostalo. U blizini je sagrađena i klanica. Četrdesetak metara od kuće, ali na drugu stranu, nalazila se pekara, a nedaleko od nje i osnovna škola, mala državna škola. Pored puta je nikla prodavnica sa zalihama nekvarljivih namirnica i druge robe, a na drugoj strani pošta i telegraf. U blizini su se nalazile barake, kolibe sa zemljanim podom i krovom od palminog lišća, gdje je, istini za volju, u bijednim uslovima živjelo nekoliko desetina doseljenika s Haitija; oni su obrađivali i sjekli šećernu trsku, što je bila glavna aktivnost na tom imanju. Nedaleko od kuće zasađena je plantaža pomorandži koje je otac orezivao velikim makazama. Imao je dvanaest ili četrnaest hektara pod pomorandžama, ali i pod bananama, papajom, kokosom, graviolom, šećernim jabukama i još koječim, zatim tri pčelinjaka sa preko 40 košnica koje su davale med u izobilju. I danas, Ignasio Ramone, mogao bih zatvorenih očiju da pređem taj voćnjak, umio sam da nađem svaku vrstu voća, a pomorandže sam rukama ljuštio; tamo sam provodio ljeta i božićne praznike. Niko nije pojeo više pomorandži od mene.
Nastaviće se
Biografija u sto sati razgovora
U najdetaljnijem i najcjelovitijem intervjuu koji je pred kraj života dao Ignasiu Ramonu, Kastro je govorio o svom porijeklu i školovanju, o početnim neuspjesima revolucije, prijateljstvu sa Če Gevarom i konačnoj pobjedi nad diktatorom Batistom; o kubanskom viđenju događaja u Zalivu svinja, o svojim odnosima s desetoricom američkih predsjednika, od Ajzenhauera do Džordža Buša. Na osnovu više od sto sati razgovora, autor je zabilježio uzbudljivu biografiju Fidela Kastra, jednog od poslednjih velikih državnika i istinskih revolucionara, čovjeka koji je više od pedeset godina vodio svoju zemlju i narod u nemogućim uslovima surovih sankcija.