-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sreten Marić je već na početku stekao ugled predavača čiji časovi nijesu bili toliko zanimljivi koliko razgovori poslije njih – to su, kažu njegovi studenti – bile visprene briljantne replike… Od studenata je tražio da mu postavljaju pitanja, na koja bi on odgovarao resko i obaviješteno, nastojeći da otkrije i predoči činjenicu koja je bila povod za polemiku, dijalog. I studenti i njegove mlađe kolege slažu se u jednome: Marić je bio nezgodan sabesjednik, otkrivao je slabosti onih o kojima je pisao, ali i onih sa kojima je – razgovarao. Nije mario mnoštvo studenata – volio je razgovor i druženje i, kako je to jednom rekao njegov asistent Đorđije Vuković, imao je sokratsku vještinu u razgovoru... Prepuštao se šetnjama kroz filozofiju i, naravno, kroz književnost, sociologiju i umjetnost uopšte, nauka o književnosti mu je bila mrska... Jednom prilikom je otvorio dušu: „Moje profesorovanje u Novom Sadu došlo je, hvala Bogu, suviše kasno da zaustavi moje lutalačke sklonosti...”
Navraća u Beograd. On žudi za tim gradom. Peklo ga je to što nije dobio ono što mu je po znanju pripadalo – mjesto profesora na Beogradskom univerzitetu. Malo je ljudi sa kojima se druži. To je najčešće krug oko Dobrice Ćosića – oni ga cijene i poštuju, uvažavaju njegovo obrazovanje. Viđa se i sa nadrealistima – Ristićem, Matićem, Davičom, Dedincem... Marko Ristić mu za novu 1965. godinu šalje čestitku koja je izliv ljubavi: „Dragoj Nikol i Vama dragi Sretene od srca želimo sve najbolje u 1965. i mnogo vas pozdravljamo, vaši Ševa i Marko...” Da, kod Ristićevih su povremeno dolazili na ručak, a Sreten je, kad bi Nikol kakvim poslom otišla u Pariz – običavao da i petnaestak dana provede ili kod Ćosićevih ili kod Žike Stojkovića.
Od naših lingvista posebno je cijenio Milku Ivić, koleginicu sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – u razgovoru je često isticao njenu studiju Prvaci u lingvistici (1963). A opsjedalo ga je shvatanje nauke o jeziku Ferdinanda de Sosira (1857-1913), tvorca moderne lingvistike. Marićev najodaniji prijatelj među francuskim intelektualcima bio je jedan od velikana francuske kulture u ovom vijeku – pjesnik i esejista Pjer Emaniel (1916–1984), više godina predsjednik Društva Francuska-Jugoslavija, koji se divio našoj Narodnoslobodilačkoj borbi i rado posjećivao Beograd. Neko vrijeme, dok nije zakupio kuću u Provansi, Marić i Nikol su boravili u Emanielovom domu.
Marić je imao svoj pomalo hedonistički ritam života: radio je do duboko u noć – čitao i pisao (olovkom ili perom) do dva-tri sata iza ponoći. Ustajao je poslije deset ili jedanaest sati – po podne bi, poslije ručka i kratkog odmora, odlazio u šetnju: u Novom Sadu uvijek pored Dunava; u Parizu, naravno – do Bulevara Sen-Žermen, na kafu kod „De magoa” ili „Flore” ili njemu dragog trga Sen Silpis, onog istog koji je toliko volio Anatol Frans, jer je „pun šumora i mrmora s oltara, klokotanja vodoskoka, gukanja golubova...”
U tom Latinskom kvartu su i antikvarnice – imao je svoje knjižare i antikvare koji su znali njegov ukus, knjige pisaca i filozofa koje je kupovao i potom koričio. U poznijim godinama to je uglavnom radila Nikol, rafinirano birajući kožu i hartiju i kupujući ih po radnjama u Parizu. Poslije ih je donosila i u Novi Sad... Sreten Marić je bio čest posjetilac antikvarijata Matice srpske u Novom Sadu – cijenio je šefa antikvarnice Milana Davidovića, a ovaj je ostavljao na stranu domaće i strane knjige koje bi njega mogle zanimati. Marić se radovao svakoj staroj knjizi i ljubomorno je čuvao u svojoj biblioteci, a ona je bila jedna od najljepših u Srpskoj Atini.
Miloš Stambolić je krajem ljeta 1968. godine objavio drugu knjigu Sretena Marića – „Glasnici apokalipse”, u „Nolitovoj” biblioteci „Sazvježđa”. To je knjiga zapisa i eseja. On među prvima u nas otkriva ličnost Lotreamona, tvrdeći da on nije samo pjesnik, da je prava literatura sve što je napisao. Tu su i rasprave o Šatobrijanu, Don Kihotu, Raskinu, Kordeliji, pa zapisi o snu, smijehu, mašni... Petar Džadžić u NIN-u, povodom „Glasnika apokalipse”, kaže da je Marić „pritajeni polemičar”, da je erudita i svestrano obaviješten čovjek, senzibilan profesor za koga se misao o literaturi ne sastoji u tehnici pamćenja podataka – on zna šifru i tajnu, ključeve i kalauze mnogih današnjih specijalističkih pristupa književnom djelu.
Marić na mala vrata ulazi u javni život Novog Sada – nije čovjek koji se sredini nameće estradnim nastupima; on je knjigoljubac koji čita i o svijetu u kome živi stvara svoju filozofsku i književnu sliku. „Ljetopis Matice srpske” ga uzima u svoje uredništvo (zajedno sa Boškom Petrovićem, koji je glavni i odgovorni urednik, i Aleksandrom Tišmom). Marić je već akumulirao znatno prevodilačko iskustvo:1969. objavljena je u biblioteci „Sazvježđa”, kod Nolita, „Opšta lingvistika” Ferdinana de Sosira; on je autor i dva zapažena predgovora u dvjema knjigama štampanim iste godine: „Poetika prostora” Gostona Bašlara i Šatobrijanova knjiga „Rene”, „Atala”, „Sjećanja”.
(NASTAVIĆE SE)