- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Uopšte „prečanski” Srbi su, kao i Hrvati, bili skloni da Pribićevića optuže kao glavnog krivca za napetost u srpsko-hrvatskim odnosima koja je obilježila dvadesete i tridesete godine 20. vijeka. U porodici Medaković vladalo je uvjerenje da je on zaista bio najpozvaniji za ulogu tumača hrvatskog pitanja u Beogradu, pa da, samim tim, na njemu leži odgovornost za nerazumijevanje između Srbije i Hrvatske. Prema Dučiću, Pribićević je počinio „puno nasilja” i na jednoj i na drugoj strani: prvo je kod Hrvata izazvao ogromno neprijateljstvo prema Srbima, a zatim se okrenu protiv Beograda i, zajedno sa Hrvatima, postao njegov ogorčeni protivnik.[...]
Pa ipak, izvjesno je da je Svetozar Pribićević u Kraljevini SHS uživao veliko povjerenje Srba u Hrvatskoj koji su na izborima najčešće glasali za Deomkratsku, odnosno Samostalnu demokratsku stranku. Pristalice njenog vođe tvrdile su, potpuno suprotno od kritičara, da je Pribićević činio sve što je bilo u njegoovj moći – i u interesu srpskog naroda koji je morao živjeti zajedno sa hrvatskim – da pronađe modus vivendi sa Hrvatima. Najmlađi od četvorice Pribićevića, Adam, imao je, poput Svetozarevog sina Stojana, za svog starijeg brata samo pohvalne riječi. Introvertni, melanholični, skromni, kontemplativni Adam Pribićević, sušta suprotnost Svetozaru, bio mu je veoma privržen i apsolutno odan. Predstavljao ga je u superlativima, opravdavao njegovu politiku i branio od svih optužbi i zamjerki. Tako je svog brata branio od Supilovog napada povodom izbora 1908. godine. Prvo je istako da je upravo Svetozar Pribićević omogućio Supilov ulazak u parlamentarni život 1906. godine, time što mu je prepustio svoje izborno mjesto u glinskom srezu. To što je urednik „Srbobrana” 1908. tražio da se Supilo kandiduje u nekom drugom srezu, Adam Pribićević je objašnjavao trima razlozima: kao Hrvat trebalo je da se kandiduje u hrvatskom srezu, gdje je politički jači, Svetozar Pribićević je trebalo da se opravda pred napadima radikala da prepušta srpske srezove Hrvatima, a i srpski birači u Glini željeli su za poslanika Srbina. Adam Pribićević je čak tvrdio da je njegov stariji brat imao opravdanje za Supila, koji je, prema izjavi barona Hlumeckog na Fridjungovom procesu, primio novčanu potporu od austrijske vlade za izdavanje „Novog lista/Novog riečkog lista”. Svetozar Pribićević je, prema pisanju svog mlađeg brata, izjavio da su se, u vrijeme kada je Supilo možda bio subvencionisan, svi Hrvati identifikovali sa Austrougarskom, pa je potpuno legitimno to što je urednik „Novog lista” dobijao sredstva od svoje države; novac nije koristio za lične potrebe već za ideju, što znači da je bio i ostao pošten čovjek. Ovakav odgovor na Supilove optužbe bio je u skladu s iskrenim uvjerenjem Adama Pribićevića da je njegov brat čovjek bez ikakvih mana i nedostataka, ličnost dostojna uvažavanja i poštovanja. Od najmlađeg Pribićevića stigao je i odgovor na izraze nezadovoljstva koje je ispoljavala hrvatska strana zbog oportunističke politike srpskog lidera uoči i u toku Prvog svjetskog rata. Adam Pribićević je, naime, u svojim memoarskim spisima otkrio da je, po bratovljevom nalogu, 1913. godine razgovarao sa ministrom prosvjete Kraljevine Srbije Ljubom Jovanovićem i Nikolom Pašićem. Od ove dvojice uglednih političara saznao je da je Srbija umorna od ratova i nespremna za novi vojni sukob; Jugosloveni u Habzburškoj monarhiji bi zbog toga, po njihovom savjetu, trebalo da se pasiviziraju kako austrijske vlasti ne bi mogle, pod izgovorom subverzivnog djelovanja Srbije u njihovoj državi, da je napadnu; i ukoliko do rata ipak dođe, Srbi u Monarhiji treba da ostanu mirni da se ne bi nepotrebno izlagali represalijama, budući da nekakav njihov pokret ne bi bio od kakvog posebnog vojnog zanačaja. Prilikom ovih razgovora Pašić je, čak, poručio Svetozaru Pribićeviću da Hrvatsko-srpsku koaliciju drži pri vlasti, kako bi zaštitila narod u slučaju rata. Dakle, iz pisanja Adama Pribićevića proizilazi da je lider Srba iz Hrvatske postigao sporazum sa grofom Tisom i sarađivao sa njim i za vrijeme rata po savjetu Srbije. Zahvaljujući takvoj politici Hrvatsko-srpske koalicije, koju je inaugurisao Svetozar Pribićević, Hrvatska je ostala pošteđena od pretjeranih rekvizicija i iz rata izašla neopljačkana; Srbi su izbjegli progone, spriječeno je produbljivanje jaza između Srba i Hrvata i pripremljen teren za ujedinjenje u zajednicu jugoslovenskih naroda. Uopšte, najmlađi Pribićević ne samo što je, pišući o svom starijem bratu, bio izrazito subjektivan uvijek ga predstavljajući u najljepšem svijetlu, već i mnogo više od toga: on ga je glorifikovao, stvarajući i njegujući njegov kult. Tome je trebalo da posluži i opsežan biografski spis o Svetozaru Pribićeviću koji je njegov mlađi brat napisao pred kraj života. On je Svetozaru pripisivao razne pozitivne atribute: „istaknuti intelektualac”, čovjek „neobične vrijednosti”, pronicljiv i gotovo proročki vidovit; uman, realan i odlučan, „čudno dalekovid čovjek, kao da je gledao na teleskop”.(NASTAVIĆE SE)