-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Knjiga „Derviševa kobna ptica”, posvećena životu i radu velikog pisca Meše Selimovića, jedna je u nizu književnih biografija poteklih iz visprenog pera Radovana Popovića, poznatog srpskog novinara i pisca, koju je, kao i sve dosadašnje, objavila renomirana izdavačka kuća – „Službeni glasnik” iz Beograda, 2009. godine. Uz odobrenje njenog autora, preko dijela njenog sadržaja u narednih nekoliko brojeva, podsjetićemo na ovog istaknutog pisca, ali i otkriti mnogo toga dosad nepoznatog iz Selimovićevog života, za kojega će Popović u ovoj knjizi reći da je „osim pišući, vodio i bespoštednu bitku za svoju biografiju”. Vidjećemo i zašto.
Radovan Popović je rođen 1938. godine u selu Dub. Gimnaziju je završio u Užicu, a književnost je studirao u Beogradu. Bio je dugogodišnji urednik kulturnog dodatka „Politike”. Za knjigu „Život Meše Selimovića” nagrađen je 1988. godine Oktobarskom nagradom Grada Beograda za književnost.
Član je srpskog PEN kluba i član upravnih odbora Zadužbine Ivo Andrić, Zadužbine Desanka Maksimović i uprave Fondacije Vasko Popa.
„Junak ove priče rodio se jednog tmurnog dana u poslednjoj nedjelji aprila 1910. godine. Padala je dosadna proljećna kiša, a potoci s padina Tuzle, ovog rudarskog naselja, nosili su prljavštinu i uginulu živinu.
Paši i Aliji Selimoviću, upravo tada, 26. aprila, rodio se sin Mehmed, potonji Meša, pisac koji će tek u poznim godinama doživjeti počasti i slavu. Kao dječak bio je viši od ostale djece – za glavu. Odrašće u tuzlanskoj mahali, i tu će čuti i prve priče o svome porijeklu koje će se duboko urezati u njegovo pamćenje. Sam će tu svoju muku u vezi sa porijeklom zapisati i javno saopštiti: „Moji su svi iz Bileće i sada ima tamo Selimovića, u gradu Bileći. Bili su bogataši. Djed mi je bio, i preci uopšte, bili su zlatari... Otac je bio posjednik... Živio je lako, lagodno, dosta neodgovorno. On je prototip za Hasana u ‛Dervišu’. To je moj otac... On nije čovjek od knjige uopšte. On je čovjek od akcije, dosta avanturista, jedan vedar čovjek, sposoban, ali izdržljiv... Živio je uglavnom od prodavanja imanja... Volio je konje, automobile, volio je žene, volio lov, piće, društvo. Veliki veseljak... On je bio apsolutni gospodar. Mi smo smjeli ući u sobu njegovu samo dvaput godišnje, na dva praznika. I to se uđe, pokloni se...”
I dok je oca obožavao (sam je na njega i fizički i psihički ličio), Meša je sa puno nostalgije govorio o majci, koja je imala vidnog uticaja na njegovo duhovno formiranje, u tradiciji dobre muslimanske kuće.
„Majka je živjela za oca... ona je obožavala tog čovjeka... Bila je jedno petnaestak-dvadeset godina mlađa, ali ona je znala za život samo preko njega... A kad je otac umro, ona je jednostavno prestala da živi... Ona je bila dosta tiha, povučena. Ona je vjerovala, klanjala je stalno...”
Gligor, kako su Aliju sugrađani zvali, bio je izuzetno snažna ličnost – ulivao je strahopoštovanje bilo gdje da se pojavio. Osnovao je prvu špediciju u Tuzli – imao je štajerske konje i bavio se, organizovano, prevozom majevičkog uglja. Njegove i Pašine kćerke, Mulija (1908), Safija (1916) i Fadila (1922), među prvima su se u Tuzli evropski oblačile. Aliju su Tuzlaci smatrali odvajkada dođošem. Zvali su ga – seljakom. On za to nije mario.
Djeca su rasla okružena majčinom ljubavlju. Bila su vezana za majku, a i međusobno su se pazila. Meša se ponosio sestrama, njihovom ljepotom i razboritošću, a volio je i da svoje prijatelje dovede u kuću. Njegovi drugovi iz mladosti bili su, prije svega, Dejan Vujasinović (kasnije sveštenik) i Rade Popović... Bila je to uglavnom tuzlanska sirotinja. Mešini savremenici se sjećaju: čitao je mnogo, oduvijek. Naravno, najprije Andersenove bajke, potom Zmaj Jovine pjesme, romane Karla Maja, Dikensa, a onda Dostojevskog, koji ga je opčinio i kome će se vraćati i u poznijim godinama.
Piše prvu pripovjetku – poput pripovjetke Laze Lazarevića „Prvi put s ocem na jutrenje” – sestra Safija mu je rekla da je „to slučaj s ocem” njihovim, koji je na mjenicu izgubio cio imetak i propao. Mati je založila svoje dukate, ali sve to nije pomoglo, pa ni sedamdeset duluma zemlje sa voćem u Tušnju, kod đumrukane. U četvrtom razredu tuzlanske gimnazije izdavao je školski list „Prvijenče” i u njemu je objavio svoju prvu priču. Svirao je na gitari, igrao fudbal, plivao. U školi je osvajao nagrade za pismene sastave. Družio se, takoreći, isključivo sa Srbima. Jednostavno, progonila ga je priča koju je u kući svojih roditelja čuo: da su njegovi prapreci prešli u islam da bi sačuvali imetak... Smatrao je da će se na taj način vratiti svojim etničkim korijenima.
Veliku maturu položio je školske 1928/29. Bila je to poslednja generacija tuzlanske gimnazije koja je na kraju školovanja dobila štitove kao znak zrelosti. Bilo ih je svega četrnaest na maturi: srpskohrvatski je ispitivao Muharem Zubčević, istoriju i geografiju Radovan Jovanović, a matematiku Jovan Bijelić. Između studiranja u Zagrebu i Beogradu opredijelio se, bez dvoumljenja, za Beograd.
(NASTAVIĆE SE)