- Piše Budo Simonović

Upravo stoga što su ustaše u livanjskom kraju jame napunili živim Srbima i potom ih dotucali kamenjem i bombama, a one koji su i to preživjeli ostavljali da skapavaju u bezdanima od rana, gladi i žeđi, smatram da su ovi zločini po zvjerstvu i ispoljenom krvološtvu i nemilosrđu, nadmašili sve njihove zločine nad Srbima u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, Slavonije, Krajine i Like.
Na drugim gubilištima su obično radili maljevi, noževi, bradve, sjekira... žrtve su ubijane i mrtve trpane u jame kao u grobnice. Jame oko Livna su bile žive grobnice.
A ono što je od početka kod mene izazivalo posebne nedoumice i budilo sumnju jeste pitanje da li je moguće da čovjek padne u jamu sa visine od skoro pedeset metara i preživi!? Svi preživjeli iz jame Ravni dolac na Dinari su mi, bez izuzetka, objašnjavali:
„Kad su došli da nas vade, vezali su dva kolna konopa pa nas vadili.”
Ljudi iz tog kraja znaju da je taj „kolni konop”, u stvari, konop za vezanje sijena na kolima i da je dugačak oko 25 metara. U ljeto 1990. godine, mislim da je to bilo dan po Svetom Iliji, našao sam u Rujanima braću Boškoviće, Iliju i Mila, čija je pokojna majka Danica takođe bila i preživjela u jami Ravni dolac. Obojica rade u Njemačkoj, ali imaju i kuće u blizini Beograda. Imaju divne porodice i svake godine su dolazili u Rujane, da provedu nekoliko dana u rodnoj kući i posjete grobove oca i majke.
Iznenadili su se kad su čuli da neko iz Crne Gore piše o livanjskim jamama. Oni su me poveli uz Dinaru, dva sata hoda od sela uz planinu, i pokazali mi jamu Ravni dolac. S nama je tada išao i njihov komšija iz Rujana, mladi Aco Bulović. Kada smo stali nad jamu, pogledao sam dolje i vidio joj dno. Učinilo mi se tada da je duboka dvadesetak metara, a svi preživjeli su mi tvrdili – najmanje 40 metara.
To je već bio crv sumnje, jer ako taj podatak nije tačan, pod znakom pitanja su i svi ostali. Uz sve to nametalo se i pitanje sa medicinskog stanovišta – koliko stvarno čovjek može da izdrži bez vode, bez hrane itd. Preživjeli su mi pričali da već poslije dva-tri dana niko nije osjećao glad, samo žeđ, a bar djelimično su je tolili tako što su krpama skupljali rosu sa mokre stijene i poslije te mokre krpe sisali neće li iz njih iscijediti kap spasa. Važnije je, ipak, bilo to što je za to vrijeme u tri ili četiri navrata padala kiša i tada bi svaki put u jami izbijalo vrelo, koje je, nažalost, jedne – one koji bi previše vode popili – ubijalo, a druge spasilo. U mukama su umirali oni koji su popili mnogo vode – uglavnom su to bila djeca i oni zdraviji, dok su preživjeli teže povrijeđeni, oni koji nijesu mogli da se pomjeraju i dođu do vode.
Dileme su se tako množile, ali je knjiga ipak bila na vidiku. S mnogim ljudima iz Livna i okoline za tih 15 mjeseci sam uspostavio prijateljske veze i dobru saradnju, mada su u početku mnogi bili sumnjičavi i plašili su se očigledno da otvore dušu.
A ja sam od početka insistirao i kazao im da se knjiga neće pojaviti dok u njoj ne bude tačan i potpun spisak imena i prezimena svih žrtava, iz svih sela, sa svih gubilišta. Da ne nagađamo više: bilo je oko 100, oko 200 oko 500... I spisak je polako počeo da se puni, a zaokružen je na broju od 1587.
Za taj premučni i toliko važni dio ove priče najzaslužniji je Mićo Radeta, šumarski inženjer, koji je, pošumljavajući goleti oko Livna uspostavio veze i sprijateljio se sa mnogim starijim Hrvatima, onima koji nijesu okrvavili ruke i preko njih doznavao ko je sve od Srba iz dotičnog sela stradao.
Posebno je zanimljiva priča iz sela Golinjeva (rodno mjesto znamenitog Jovana Sundečića). U početku sam imao podatak da su iz tog sela istrijebljeni svi Srbi, da je bilo više od sto žrtava. Mićo Radeta je preko jedne stare plemenite Hrvatice Tone (spomenuo joj je samo ime da njenoj porodici ne bi naškodio), spisak zaokružio na 256 žrtava, među kojima je bilo i 24 nekrštene djece.
(Sjutra: DUBOKA JE
TAČNO 46 METARA)