- PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Prostor se zamjenjuje vremenom i relativizacijom utisaka. To se podjednako odnosi ne samo na njihova pojedinačna osjećanja već i na misao, pa čak i na samu čehovljevsku atmosferu iz koje je uklonjeno sve ono što bi moglo da asocira na tu određenost. Ljubav se tako preobrazila u zajedničko uznemirenje, Mladen je stalno ponavljao da je okoreli neženja i da se razmetao svojim uspjesima kod tuđih žena. Sada je sasvim nepripremljen uletio u situaciju sa ženom koja ga uzbuđuje na način koji je već u svojoj otuđenosti zaboravio i da postoji. To je izazov jednog drugačijeg svijeta i zato se on osjeća nesigurnim. Slično je i sa Nedom, koja u sebi osjeća promjenu i naslućuje ljubav, ali nema hrabrosti da razori svoj brak. Oboje se stoga istovremeno i brane od nečeg što toliko žele, pogotovo što je po zamisli autora stalno okružuje i na neki način sputava i parališe Feđa svojom širinom, optimizmom i prijateljstvom. Teško je boriti se protiv autentičnih osjećanja, ali je isto tako neizvjesno da li ona mogu da predstavljaju trajno rješenje. Konformizam i kukavičluk ih vraća u njihovu otuđenost pa im i ne preostaje ništa drugo do da u okviru jedne neostvarene ljubavi i izigranog prijateljstva nastave da žive kao do tada sastajući se nedjeljom popodne uz šoljicu kafe i partiju šaha.
Otuda tradicionalni rondo i navodi na dilemu – gdje se to zapravo događa, ovdje ili negdje u svijetu, među krležijanskim likovima po dijalogu – potpuno je neizvjesno, isto onako kao što se i ne zna da li je to što se zbiva između Nede i njenog supruga Feđe i zajednčkog prijatelja Mladena samo privid, nestvaran koliko i stvaran. Na takva razmišljanja navodi upravo režija neutralizacijom ovog urbanog ambijenta u kome je sve, od aktera do predmeta, od kostima do osvjetljenja, posebno odabrano i pripremljeno. Berković u tako komponovanom materijalu ide do nivoa iracionalnog. Njihovi pokreti su smireni, skoro na ivici stilizacije, riječi sasvim ograničene, a zbivanje samo po sebi ne provocira na akciju, izjašnjavanje, pa čak ni na promjenu ritma. Iz kadra u kadar stiče se utisak da tako komponovane slike i situacije prosto gutaju ne samo fabulu već i same asocijacije i nastoje da izraze svoj nezavisan i specifičan sadržaj. Teško je utvrditi čija je ovo stvarnost? Kome pripada, gdje počinje i gdje se završava. Diskretno i nenametljivo opisivanje nije skliznulo u rediteljski subjektivizam a nije se opredijelilo ni za jednu ličnost posebno. Produžavanjem teme ne dobija se ništa više, pa je i besmisleno insistirati na banalnim pojedinostima. Da li uopšte postoji ovako koncipiran ljubavni trougao? Autorova zamisao je konsekventno sprovedena kroz cijelu strukturu i dovedena do perfekcije u glumi. Analizom doživljaja koji pruža „Rondo“ dolazimo do estetskih vrijednosti na kojima može da počiva zaključak da je ovo po svojoj strukturi, artizmu i izražajnosti izuzetno i autohtono. To nije samo lijep već i značajan film, sa kvalitetima koji ga izdižu iznad ustaljene produkcije. Ujedno, to je jedna od onih personalnih stvaralačkih inicijativa koje protivurječe našem iskustvu.
(NASTAVIĆE SE)