-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

U svom rediteljskom doživljaju Karanović nijednu sliku ne iscrpljuje do kraja niti je čini objektivnom do statičnosti. On izuzetno precizno uočava njen kvalitet i, što je još zanimljivije, onaj pravi značaj pojedinih pojava. Zato mu ličnosti nijesu šablonske i rješenja koja se sama po sebi nameću dobijaju u ovome izrazu takav prostor da se može shvatiti njihov smisao. Tako su mnoge faktografske činjenice pretvorene u realnost tih ljudi, jer odlučuju o njihovim sudbinama, miješaju se u život, utiču ili usmjeravaju pojedince na razne strane. Ponekad su one toliko silovite i grube da se čini da glavne ličnosti, pa ni sama Petrija, nemaju baš velikog izbora i da su prisiljeni da izaberu ono što je i jedino moguće. Svako od njih bi želio da ostane u svom ličnom svijetu, ali se oni modifikuju ili preobražavaju, razotkrivaju, što sve pojačava dramski intenzitet zbivanja. Čovjek bi želio da bude srećan bez obzira na trenutne okolnosti i vrijeme, da sačuva svoju subjektivnost i zato su ti sukobi želja i mogućnosti istovremeno lijepi, potresni i tragični. Scene sa kafedžijom Ljubišom, osamljenikom, koji traje i prihvata mladu Petriju kao konobaricu, a zatim i prijateljicu, nijesu stoga ostale u domenu pikanterije i površnih iluzija.
U tom čovjeku prelamaju se različita iskustva i sve vidljivije je da on sam dosta racionalno shvata vrijeme i osjeća ono šta će se dogoditi.
U Petrijinim sjećanjima to je čovjek koji joj za tri godine nije ružnu riječ rekao, pazio ju je više od rođenog muža, mogla je da radi od jutra do mraka, ali joj sve to nije bilo teško – zapamtila je da su mu se oči poslije smijale i radovale dok ju je gledao. A to je bilo nešto što ona do tada nije doživjela. Stvoreno je neobično prijateljstvo u kome su oboje nalazili predah pred onim što ih je još očekivalo. U svim tim scenama, koje su na izgled dosta jednostavne i sasvim konkretizovane, nema samo uzbudljive naracije, već i saznanja koje uništava svaku banalnost. Rijetko kada su poslijeratni događaji i mnogi društveni fenomeni tog vremena – nacionalizacije, radni entuzijazam, otvaranje rudnika, želja za prosperitetom, zablude i mnogobrojni paradoksi – prikazani kao niz odluka, ponašanja, mišljenja ili osjećanja koja su na razne načine prožimala život i svih ovih aktera. To su više odnosi nego jedan izgrađen sistem, previranje, uobličavanje i izvjestan vid socijalizacije koju niko ne može da izbjegne. Kroz sve to Petrija prolazi sa svojim voljenim čovjekom i mužem Mišom, mladim rudarem koji je umio da je oduševi i zainteresuje dok se nije propio, a zatim nastradao i počeo da tone kroz svoje bolesti, oštećenja i razočaranja. Možda nigdje spoljni faktori nijesu toliko prisutni u formiranju psihološkog portreta jedne ličnosti kao kod Miše. Ali, naviknuta na razočaranje, Petrija je hrabro podnosila njegovu bolest, nemaštinu, zatvaranje rudnika, umiranje mjesta i raseljavanje prijatelja.
U njenom ponašanju sve više dolazi do izražaja nešto mitsko i sudbinsko, izraženo u spokojstvu i tragičnoj uzvišenosti. Svog čovjeka će dostojanstveno sahraniti, odlaziti na groblje i nastaviti da živi sa uspomenama, zagledana u sve one fotografije na kojima su zabelježeni oni koje je voljela i trenuci kroz koje je kao neke snove prolazila između tih uspomena, nje i života koji provodi u starosti potpuno su se smanjile razdaljine. Svoje snove i halucinacije smatra nečim sasvim normalnim i prirodnim i na kraju i sama kaže da jedva čeka da im se pridruži. Ona je prošla kroz život, ali mu se nikad do kraja nije predala. Napravljen je film vrlo bogatog sadržaja, određen u svom realizmu, ali i otvoren u projekciji svojih unutrašnjih značenja.
(Nastaviće se)