-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

– Dobro je što si noćila, sve nekud trčiš.

– Evo sam zabrkala priganice, a ti turi kavu, to je tvoj resor.

– Neka, pićemo kavu kad dođem. Idem po novine i da kupim skorupa i jogurta.

Odlazak po novine, hljeb i jogurt je prosto bio njegov jutarnji ritual. Kad se vratio, priganice su već bile u ćasi. Baš smo se častili.

• Kaži mi Komnene kako su tekle studije? Kakva su bila predavanja, profesori?

– Ja sam imao izvanredne profesore na fakultetu u Zagrebu. Većina njih je završila studije u Beču, a tamo je bio jedan od najjačih medicinskih fakulteta prije rata. Od njih sam mnogo naučio. Studije su trajale punih šest godina. Nisam izostao ni sa jednog predavanja, ni sa jednih vježbi. Čitao sam mnogo. Knjiga je bog nauke, a papir uči!

• Kako misliš –„papir uči”?

– Ja sam hvatao bilješke na predavanjima, a kući odmah sve uredno prepisivao. Kad tako uradiš, ti si naučio više od pola. Imali smo vježbe na klinici „Rebro”. Tamo je radilo dosta naših profesora. Bio sam dobar student i volio sam to što sam učio.

Jednom prilikom mi je profesor dao u zadatak da održim predavanje o osteoporozi. Slušaoci su bili studenti i veliki broj profesora.

Imali smo i svojevrsnu dopunsku nastavu. Nas 15-ak studenata završne godine smo sa profesorima subotom išli u jedan planinarski dom. Tamo smo se takmičili u šahu, a u pauzama slušali predavanja na kojima sam mnogo naučio o preventivnoj medicini i o velikom Milanu Batutu. Dekan ga je okivao u zvijezde i znao je da nam približi njegova dostignuća. Vjerovatno je i to uticalo da postanem epidemiolog.

• Jesu li to bila dodatna predavanja iz pojedinih predmeta?

– To nisu bila klasična fakultetska predavanja, nego su nam profesori pričali o najinteresantnijim slučajevima iz svoje i tuđe prakse. To je bilo veoma interesantno i pravo blago za buduće ljekare. Medicina u životnoj situaciji.

• Sjećaš li se nekog konkretnog slučaja, gdje su ti baš ta dopunska predavanja pomogla?

– Bilo ih je dosta, ali ovaj je nezaboravan. Jednom su mi doveli djevojčicu na pregled. Dijete sa ponašanjem kao da je poludjelo, plače, vrišti. Pregledam je, nema temperature, pluća čista, po koži nema nikakvih promjena. Ne znam šta da mislim i šta da radim, kako da je liječim.

Ustanem da operem ruke. Kada je dijete čulo i vidjelo da curi voda, ono prosto da se udavi od gušenja. Ja uvijek kažem samo uz Božiju pomoć se sve rješava. Odjednom mi se, kao da sam knjigu otvorio, otvorilo u glavi, ono što sam čuo kao student na dopunskoj nastavi: Bjesnilo! Profesor nas je učio kako ćemo najbrže i najsigurnije utvrditi bjesnilo. Decenije su prošle. Nisam ja namjerno otvorio česmu da provjerim, to me je Bog uputio, i kad je dijete odreagovalo, onda je mozak proradio i sjetio se!

Pitam roditelje, da dijete nije ujelo kakvo kuče. Oni potvrđuju, ali vele da je ranica bila mala i da je brzo zarasla. Ponovim test sa česmom i vodom, kod djeteta ista reakcija. Poslao sam je sa roditeljima u Skoplje kolima koja sam dobio od rudnika „Obilić” za ambulantu.

• Ambulanta je u to vrijeme imala svoje vozilo?

– To je bio najnoviji mercedesov auto. Nije bio kao klasična kola hitne pomoći, nego ambulantna limuzina. Bilo je mjesta za vozača, ljekara, tehničara i za nosila. Rudnik je tada radio punom parom. Pet jama je stalno radilo, ugalj bio neophodan, puno je bilo i povreda i sve to je išlo preko mojih leđa. Bio sam pripravan 24 sata. Znao je to direktor rudnika i rekao mi: „Kad već toliko radiš opremićemo ambulantu kako treba i kupiti kola.”

Divna, bijela limuzina, k’o vila. Jednom sam dovezao u Beograd rudara sa povrijeđenom kičmom. Stigli smo noću, pa sam prenoćio na klinici, da vidim sjutra šta će biti s njim. Kada sam krenuo za Prištinu, kolege su me u šali pitale da nisam ja slučajno ministar zdravlja, kad imam takva kola.

Eh, svega je bilo u životu, ministar nisam bio, ali na čelu partizanske brigade jesam.

E, o tome u idućem broju, vrli i vjerni čitaoče!


(Nastaviće se)

---