-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Jedan od onih koji se razlikovao od dr Milana Rojca bio je dr Zdravko Kovačević iz Slatine koji je, na osnovu sopstvenih posmatranja, utvrdio da u hrvatskom seljaštvu ne postoji naklonost prema Srbima već, naprotiv, mržnja, kao posledica vjekovnog robovanja usled koga je hrvatski seljak izgubio slovenski osjećaj. Sa Kovačevićevim shvatanjem, iznijetim u časopisu „Jugoslavenska njiva”, u potpunosti se slagao dr Dragoljub Aranđelović, dajući u „Novom životu” svoj recept za prevladavanje srpsko-hrvatskih napetosti. Prema mišljenju tog profesora, ključ je u Rimokatoličkoj crkvi: vlast treba da ostvari saradnju s rimokatoličkim sveštenstvom jer hrvatsko seljaštvo stoji pod njegovim snažnim uticajem, dok na riječ inteligencije ne obraća nikakvu pažnju. Iako svjestan činjenice da neraspoloženje Hrvata prema Srbima ima duboke korijene i dugo traje, dr Aranđelović nije amnestirao predstavnike svog naroda od krivice za zategnute međunacionalne odnose, prigovarajući Srbima što stalno ističu svoju ulogu oslobodilaca Hrvata od austrougarskog ropstva, koja je neosporna, ali kojom se ne treba na tako nedelikatan način hvaliti, utoliko prije što većina Hrvata ujedinjenje ne doživljava kao oslobođenje.

Da je uloga Rimokatoličke crkve presudna u srpsko-hrvatskim odnosima bilo je i gledište predsjednika mjesne organizacije Radikalne stranke u Jasenovcu, prote Mihaila Medakovića: nedostatak naklonosti i poštovanja Hrvata prema Srbima proizlazi iz njihove vjerske opredijeljenosti, koja im čini bližim druge, strane, neslovenske narode, od pravoslavnih Srba. Znajući to, političari poput Stjepana Radića u javnosti se predstavljaju kao poklonici rimokatoličanstva i onda lako uvlače vjernike u svoje političke avanture.

Među saradnicima „Novog života”, za srpsko-hrvatske teme bio je veoma zainteresovan dr Stojan Dedić. Njemu je posebno smetala teza plasirana s hrvatske strane da između Srba i Hrvata postoje velike kulturne razlike zato što prvi pripadaju istoku te su orijentalci, dok su drugi prihvatili zapadnu, višu civilizaciju. Svoja razmišljanja o tome dr Dedić je započeo konstatacijom da Kraljevina SHS u oblasti kulture ide pravcem koji je trasiran u Evropi, a nastavio ih je analizom istorijskih činjenica. S namjerom da dokaže kako su Srbi već odavno usvojili evropsku, dakle zapadnu kulturu, on je ukazao na Srbe „Vojvođane” i njihove napore da ne zaostanu za kolonizovanim Njemcima na polju prosvjete, društvenih običaja i mode. Tokom 19. vijeka otišli su i korak dalje jer više nijesu bili puki podražavaoci već su sopstvenom kreativnošću (umjetničkim i književnim djelima, naučnim radovima, tehničkim ostvarenjima itd.) počeli značajno da doprinose evropskoj kulturi. Isti proces dr Dedić je prepoznavao i u obnovljenoj Srbiji 19. vijeka, koja se razvijala po evropskim uzorima, da bi na početku 20. vijeka iznjedrila takve intelektualce kao što su Bogdan Popović, Slobodan Jovanović, Mihajlo Petrović, Jovan Cvijić i drugi. U Beogradu 20-ih godina osjeća se francuski i engleski duhovni uticaj, mnogo više nego u Zagrebu. Zatvaranje očiju pred dostignućima u evropeizaciji Srbije tokom proteklih stotinak godina obična je malicioznost, zaključak je dr Dedića. No, njegova razmišljanja time nijesu bila završena. Dr Dedić je priznavao da razlike u kulturi postoje, ali ne kao razlike između Srba i Hrvata, kako ih je predstavljala hrvatska strana, već kao razlike između istorijskih pokrajina. Drugim riječima, postoje razlike između Dalmacije i Bosne ili između Hrvatske i Šumadije, ali ne i između Hrvata iz Hrvatske i Slavonije i Srba iz Hrvatske, Slavonije i Vojvodine: i jedni i drugi imaju školovanu inteligenciju, razvijen trgovački i zanatlijski sloj, razvijenu poljoprivredu, iste običaje, modu i sl. Podsjećao je dr Dedić i na to da je Dalmacija u kulturnom pogledu ispred Hrvatske jer se razvijala na rimskim, vizantijskim i romanskim uzorima, a takođe i Slovenija, te da hvalisanje zapadnjaštvom Hrvatske ne odgovara pravom stanju stvari. Sve u svemu, konačan zaključak tog autora je da je insistiranje na kulturnim razlikama između Srbije i Hrvatske politički motivisano, s tendencijom da se dokaže kako Srbija nije sposobna za rukovođenje, iako je u stvari obrnuto, pošto Hrvati nemaju „politički duh” niti „politički kapital”, pošto nisu konstruktivni i ne pokazuju „državotvorne tendencije”.[...]


Nastaviće se

---