Pitanje razlika u kulturi dotakao je i Krsta Marić, optuživši Habzburšku monarhiju kao krivca za narušene srpsko-hrvatske odnose budući da je, klevetanjem Srba, kod Hrvata stvorila osjećaj superiornosti i kulturne nadmoćnosti. Stremljenje ka političkoj dominaciji nad Srbima bilo je samo posledica tog stereotipa koji su vladajući krugovi monarhije usađivali u svijest i podsvijest Hrvata.

Razmatranjem dostignutog nivoa kulture naroda i regija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije bilo okončano interesovanje dr St. Dedića za srpsko-hrvatske teme. Podstaknut tezom koja se mogla čuti u javnosti, a s kojom se on nije slagao, smatrajući je površnom i jednostranom: da je „radićevština” posledica politike čvrste ruke Svetozara Pribićevića, dr Dedić se osvrnuo i na tu pojavu kod Hrvata. Njene korijene on je tačno našao u djelovanju Ante Starčevića, jednog od najvećih sijača mržnje između srpskog i hrvatskog naroda. Antisrpskim shvatanjima Starčević je tako kontaminirao hrvatski narod da ni desetogodišnje djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije nije ugušilo njegovu šovinističku zaslijepljenost. Radiću zato nije bilo teško da raspali stare strasti, a unošenjem u politiku još jedne klasne dimenzije stekao je veliku popularnost. Dr Dedić je kao zajedničku karakteristiku „radićevštine” i „starčevićanstva” uočavao i vođenje nerealne politike. Kao što su starčevićevci bili skloni samoobmanama, vjerujući da je moguće ostvariti ideal Velike Hrvatske ne priznajući osnovne državne zakone (Hrvatsko-ugarsku nagodbu), tako je i Radić proklamovao hrvatsku seljačku republiku ne vodeći računa o realnosti postojanja jugoslovenske države. Idealu Velike Hrvatske koji su hrvatske mase prigrlile pod uticajem starčevićevaca on je dao formu seljačke države, samo kanališući već postojeće raspoloženje.

Za Radića se interesovao i Krsta Marić. On je u hrvatskom vođi vidio demagoga koji je nastavio habzburšku politiku unošenja razdora između Srba i Hrvata. Povlađujući hrvatskim masama, koje je prethodno podsticao u mržnji prema Srbima, Radić je propagirao republikanstvo koje je bez tradicije kod Hrvata i koje je prihvaćeno samo u znak otpora srpskoj vladarskoj dinastiji. Da bi mu se mase potpuno priklonile on je u program svoje stranke unio i federalizam koji je, za razliku od republikanstva, imao tradiciju, ali koji nije opravdan u sopstvenoj državi. Pošto nije uspio u sprovođenju svojih političkih planova, Radić je kukavički pobjegao u inostranstvo, ostavivši svoje birače na cjedilu. Krsta Marić je bio ubijeđen da je to konačan završetak političke karijere hrvatskog vođe i da je to, ujedno, prilika radikalima da privuku hrvatsko seljaštvo na svoju stranu i da ih pridobiju za ideju narodnog i državnog jedinstva.

Međutim, kako se ubrzo pokazalo da Stjepan Radić nije rekao poslednju riječ, u „Novom životu” ponovo su se pojavili tekstovi posvećeni lideru HRSS-a. Dr St. Dedić je kritikovao novi kurs Demokratske stranke, odnosno njeno zbližavanje sa radićevcima, koji su konačno ušli u parlament, iako bez svog vođe. On nije prepoznavao suštinsku promjenu u Radićevom držanju (koji se do tada, prema Dedićevom mišljenju, borio protiv Srba i srpstva pod firmom borbe protiv države) jer se hrvatski prvak i dalje nalazio u inostranstvu, spletkareći protiv svoje zemlje isto kao i prije dolaska njegovih saradnika u Beograd. Dr Dedić je izražavao sumnju u iskrenost i samih radićevaca jer, da su zaista željeli sporazum sa Srbima, na šta se pozivaju, ne bi se obratili samo srpskoj opoziciji koja ima jedva četvrtinu Srba na svojoj strani, već svim srpskim strankama. Njihovu argumentaciju da su to uradili zato što su radikali u Hrvatskoj zaveli režim sile i zato što su šovinisti on je odbacivao kao potpuno netačnu, uz to se pitajući zašto radićevci ne iznesu svoj program i svoje zahtjeve kako bi se provjerilo da li i oni imaju šovinističke tendencije. Bilo kako bilo, Dedić je bio uvjeren, nasuprot srpskim opozicionim strankama, da radićevci, kao ni njihov šef, nisu doživjeli nikavu evoluciju, već da su u Beograd došli u skladu s njegovim direktivama te da su neiskreni koliko i on. Najjači dokaz da je njihovo djelovanje i dalje usmjereno u pravcu rušenja države je to što oni i dalje vode staru Radićevu politiku „zaokružavanja Srba” tj. nastoje da okupe oko sebe sve nesrpske grupacije.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---