-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

„Ništa ne vrijede riječi filozofa koji ne liječi nikakve ljudske patnje. Jer, kao što je beskorisna medicina ako nije u stanju da istjera bolest iz tijela, isto je tako beskorisna i filozofija ako nije kadra da istjera patnju iz duše.” Ovakvim Epikurovim stavom prema filozofiji, u čijoj osnovi je bilo njeno shvatanje kao načina izgradnje i sprovođenja ispravnog puta koji vodi sreći, blaženom životu i obezbjeđivanju ugodnog fizičkog i, naročito, nepomućenog duhovnog uživanja – Epikurova etika je imala dominirajuću ulogu u njegovom filozofskom sistemu. Ona je bila zasnovana na individualističkoj i naturalističkoj osnovi, zato što on čovjeka posmatra kao čulno biće koje svijet doživljava i prihvata, u prvom redu, preko svojih osjeta. Čovjek teži (nastoji) da stvori najugodnije i najprihvatljivije uslove života, koji će mu obezbijediti najveći stepen postizanja uživanja koje ga vodi dostizanju sreće. U neposrednom i smirenom uživanju, koje stremi blaženstvu, sastoji se cilj i smisao čovjekovog života, što se može ostvariti putem ispoljavanja vrline koja, međutim, nije potrebna sama po sebi, već zato što omogućuje i pomaže da se dođe do tog uzvišenog čovjekovog cilja. Svako dobro je za Epikura, dakle, sadržano u osjetu, u kome se istovremeno nalazi i zlo koje, naravno, treba otklanjati i izbjegavati. Uživanje je osnovni i krajnji cilj čovjekovog života, ali je ono, takođe, i univerzalni princip egzistencije svih živih bića. „Zato mi i proglašavamo” – zaključuje Epikur – „uživanje za princip i cilj blaženog života”.

Neposredno, čulno doživljavanje, koje je sastavni dio postojanja svakog živog bića, jeste osnova za Epikurovo utemeljenje etičkih kategorija. On je smatrao da uživanje predstavlja dobro, dok odsustvo naslade i njenog uticaja na čovjeka predstavlja zlo. Ipak, trenutno, neposredno i kratkotrajno zadovoljstvo, koje se postiže u datom trenutku, nije ono što, po Epikurovom mišljenju, predstavlja dobro i put ka postizanju sreće i spokojstva. I životinje posjeduju sposobnost da osjete nasladu, neposredno zadovoljstvo, ali se čovjek mora bitno razlikovati od takvog načina postizanja čulnih zadovoljstava i uživanja. Životinja doživljava neposredno zadovoljstvo, vezano za određeni objekat i trenutak, čime je osjećanje doživljava u neposrednom kontaktu sa izvorom djelovanja ugode i prijatnosti. Čovjek je, međutim, misaono, intelektualno biće, živi stvor koji posjeduje razum, koji ga bitno odvaja od životinja i daje mu mnogo dublju i drugačiju egzistenciju. Upravo je zato, za njega način dobijanja i prihvatanja, a posebno vrednovanja zadovoljstva, bitno drugačiji i specifičniji.

U principu, čovjek ne treba da teži i da upražnjava trenutna zadovoljstva, tjelesne naslade i ugode koje se kratkoročno javljaju i djeluju. On kao svjesno biće, posebno obdareno razboritošću, znanjem i pamćenjem, treba da teži da postigne i dosegne blagougodno, postojano i dugotrajno zadovoljstvo. U tom smislu, treba neprekidno nastojati da se ostvari osmišljen način života koji će mu omogućiti da izbjegava zlo, bol i patnju, neprijatnosti i neugodnosti. Čovjek treba da nastoji da iz čitavog toka života, ili bilo kog njegovog dijela, bez obzira na vremensku dužinu, izvuče najviše koristi za sebe i da obezbijedi prevagu radosti, zadovoljstva i zdravlja u odnosu na suprotna, negativna djelovanja iz spoljašnjeg svijeta, kao što su bol, patnja, bolest i neprijatnosti. U tim razmatranjima Epikur čovjeka posmatra kao individualno, samosvojno biće, odvojeno od društva i drugih bića, ali uvijek i svugdje izloženo uticaju spoljašnjih faktora. Neprekidno djelovanje spoljašnjih činilaca, koji su nužni i sastavni dio objektivnog svijeta, utiče na čovjeka i oni vrše neprekidno pozitivan ili negativan uticaj na njegovo duhovno stanje i raspoloženje.

U svom razmatranju pitanja djelovanja spoljašnjeg okruženja na čovjeka, Epikur uvijek ima u vidu pojedinca i njegovo mjesto i ulogu kao samosvjesnog subjekta. Pri tome, dominantni značaj ima čovjekova moralna djelatnost koja se ispoljava u sveukupnom toku životnih prilika i dešavanja. Upravo u tom okviru, u smislu čovjekove sveukupne praktične društvene djelatnosti, ispoljava se Epikurova filozofska misao o potrebi postizanja što većeg kvantuma uživanja, lagodnosti i duhovne nepomućenosti.


(Nastaviće se)

---