Povodom uručenja Zlatnog ključa grada Smedereva Matiji Bećkoviću, u okviru „Smederevske pjesničke jeseni” otvorena je izložba knjiga koju je besjedom o poznatom pjesniku otvorio Radomir Uljarević.
On je istakao da Bećković nije samo najslavniji među savremenicima, najomiljeniji i najduhovitiji, već je i najtiražniji naš savremeni pjesnik, što potvrđuje makar ovlašan pogled na sva izdanja njegovih knjiga. Ističući da ni sam Bećković ne zna koliko je izdavača u poslednjih pola vijeka objavilo njegovih naslova. Bećkovićeve knjige „podmlađuju” što je vidljiv proces u sabranim pjesnikovim djelima, istakao je Uljarević.
- Nekad smo govorili o Njegošu, a večeras o Bećkoviću, i ta slučajnost, čini se, ima neke zakonitosti koje valja uvažavati. Bećković je velika enigma srpske književnosti, njegovo djelo je sredokraća epskog i lirskog, usmenosti i pismenosti. Kašanin je govorio da je poslednji epski čovjek u našoj književnosti Njegoš. Danas mi govorimo da je posljednji epski čovjek u našoj književnosti Matija Bećković. Sabranim djelima Bećković je zaokružio veliku dramu izvodeći na pozornicu i epske junake, i one savremene, uvodeći u tu čudesnu igru sve pjesničke žanrove, utvrdio je svoje mjesto, ono koje je svaki put rezervisano samo za jednoga. Tako je Bećković govorio za Njegoša– na vrhu je samo jedno mjesto – kazao je Uljarević.
Kao i Njegoš, Bećković je gotovo sve stranice svog djela posvetio Crnoj Gori, bilo da je o njoj govorio kao o Nojevoj arki, ili o manastiru u kome sve podsjeća na svetinju „od koje je postalo, od imena do jezika u kome je sve sačuvano”. A, to sjećanje sačuvano je u jeziku koji je i sam sačuvan u mnogome zahvaljujući i Bećkoviću. Sa više ljubavi o Crnoj Gori teško da je iko pisao, sa više opsesivnosti i opsjednutosti nije niko, naglasio je Uljarević.
U Bećkovićevim Sabranim djelima ne samo da su drugačije organizovane pojedinačne knjige i tekstovi, već ona sadrže pored dobro nam poznatih i novi stihovi, a kako je primijetio Uljarević, čitaoce će obradovati najviše nova Bećkovićeva knjiga „Oli mi ga dat”.
- Ta dvanaesta knjiga donosi do sada neviđen jezički vatromet. Ta knjiga kao da predstavlja realizovano proroštvo prethodne knjige „Kad budem još mlađi”. Jer, čitaoci će se zaista sresti sa još mlađim, ili novim, u riječi novorođenim Bećkovićem, koji nas ovoga puta u dijaloškoj formi uvodi u kalambure jezika koji izbezumljuju čitaoca ako pokuša da prodre do svih značenja. Ta knjiga je „sostav paklene nesloge”, neka vrsta naoko besmislene polemike, ali polemike njegoševskoga duha koja registruje ko je sve u ratu i s kim. Kao da su Sabrana djela našega pjesnika one nepostojeće šine koje uspostavljaju vertikalu za najuzbudljivije putovanje, one nas pozivaju da se ukrcamo u taj voz u čijim motorima plamti oganj jezika, i koji putuje uvis,kroz nebeske sfere – ukazao je Uljarević.
Ova Sabrana djela predstavljaju najveći domet srpskog jezika u poslednjih četvrt vijeka, predstavljaju sam vrh onoga što su mogle da iznjedre sve moguće kombinacije, permutacije i varijacije riječi, kazao je Uljarević. „Do paroksizma su dovedene urnebesne mogućnosti srpskoga jezika, ne samo mogućnosti slobodnog stiha, već i rimovanog stiha, i epskog deseterca”, primijetio je on.
Bećković je u jeziku našao izražajne mogućnosti za koje se mislilo da su prevaziđene i beskorisne, on nije napravio samo u srpskom desetercu takve promjene da je to ravno izumima koje valja patentirati, napravio je pomake u svakom metru, i time nanio teške nevolje budućim tumačima i kritičarima.
- Izdavač koji je radio na ovom projektu ima osjećanje da je radio u rudniku dragocjenosti kako bi pomogao kod sortiranja bogatstva koje je izvađeno, bez trunke otpada. Možemo samo zamisliti kakvo je osjećanje imao autor koji je u tom rudniku od rođenja do dana današnjeg, u rudniku jezika, u dubinama, u najdubljim slojevima, gdje treba imati oči za mrak, i spuštati sonde u te nepojamne dubine u kojima se odvijaju procesi o kojima svjedoče ove knjige – zaključio je Uljarević besjedeći o djelu Matije Bećkovića.S.Ć.