Roman „Osmijeh za Mariju Mihailovič” inspirisan likom i djelom Ljuba Čupića, iz pera dramaturga i pisca Obrada Nenezića, ne prestaje da intrigira čitalačku publiku, a mogao bi se uskoro naći i na filmskom platnu. Naime, prošlog mjeseca nekoliko diplomiranih filmadžija iz Nikšića, predvođeni Nenezićem, Ivanom Zirojevićem i Darkom Musićem, osnovali su produkcijsku kuću „Frontmen” za potrebe snimanja dugometražnog filma. Prijavili su se i na konkurs Ministarstva kulture za sufinansiranje kulturno-umjetničkog stvaralaštva u 2016. godini.
Kako je juče „Danu” kazao Nenezić, cilj je da naprave nacionalni film koji će biti gledan u regionu po uzoru na ostvarenje „Montevideo”.
- Roman „Osmijeh za Mariju Mihailovič” koji je jedan od najčitanijih u Crnoj Gori u posljednje vrijeme, zahvaljujući temi i izvanrednom plasmanu dnevnih novina „Dan” tako da smatramo da će i film biti gledan u regionu kao „Montevideo” i da zainteresujemo državu da uloži u naš film. To ćemo uspjeti dobrom produkcijom i najpoznatijim glumcima i koproducentima na ovim prostorima i da zainteresujemo državu da uloži u naš film. Država bi trebala da prepozna nacionalni interes u ovom projektu, jer ovaj film je bilo neophodno snimiti još pedesetih godina, i onda bi Ljubo bio jednako poznat kao Če Gevara ili neki od drugih slavnih revolucionara ili antifašista. Ne treba zaboraviti da su najuniverzalnije stvari uvijek najlokalnije. Apsurdno zvuči, ali to su vječni dramski ili filmski motivi, a u ovom slučaju je to borba za slobodu, ljubav i izdaja. Neću do snimanja saopštiti ko će igrati Ljuba, ali će to biti neko ko će nam u regionu i šire dovesti u bioskope milion gledalaca. Već nas je kontaktirala jedna ozbiljna korporacija sa željom da zajedno radimo na ovom projektu, kazao je Nenezić. On naglašava da polazeći od činjenice da je „istorija ono što je bilo, a umjetničko djelo ono što je moglo biti, želi da stvori paraistorijski film ne podliježući autoritetu koje nose mit i djelo Ljuba Čupića.
- Želim da stvorim film o našim precima zavještan našim potomcima. „Osmijeh za Mariju Mihailovič” je film o ljudima čija su djela i ideje postale legende ne samo balkanskih prostora, već i šire, što svjedoči fotografija narodnog heroja Ljuba Čupića u muzejima Drugog svjetskog rata širom svijeta. Ali, oni nijesu razmišljali o slavi, već o ljubavi i slobodi, a šta ima svetije i uzvišenije od toga? Ovo je film o našim precima zavještan našim potomcima. Međutim, istorija je dramatičnija od bilo kojeg filma. Ona se ne okreće, ali uzroci i posljedice vrlo često gube svoje vrijeme i prostor, pa se pojavljuju kao aveti prošlosti onda kada ih najmanje očekujemo, a obično da zakomplikuju ionako bezizlazne situacije. U filmskom smislu taj problem ćemo riješiti fleš bekovima, odnosno, u ovom filmu tragična priča Ljuba Čupića i njegovih saboraca biće stvar prošlosti. Dakle, film počinje 1999. godine bombardovanjem SR Jugoslavije. Crnogorski politički vrh čini sve da spasi svoj narod i zemlju od bombardovanja. Visoki predstavnik Ujedinjenih nacija ambasador Virilio, Italijan, dolazi kao izaslanik na pregovore. Suočava se sa podijeljenom Crnom Gorom, koja je na ivici građanskog rata. I sam je zbunjen i neodlučan, pod utiskom noćnih mora i snova koji ga prate čitav život a prepoznaje ih upravo u zemlji čija je sudbina u njegovim rukama. Pogotovo će biti zbunjen kada ih počne tumačiti u Nikšiću gdje je službovao njegov djed pukovnik Virilio – Musolinijev oficir. Pukovnik Virilio je i pored kratkog prijateljstva sa Ljubom Čupićem morao da naredi njegovo strijeljanje. Ambasador Virilio je na početku priče njegovog djeda, narodnog heroja Ljuba Čupića, i na početku svoje istorijske uloge... No, istorija se odvija svojim tokom, kaže Nenezić. On pojašnjava da se Ljubo Čupić, zajedno sa bratom Radom, nalazi u Buenos Airesu, gdje studiraju pravo, a kao poliglote povremeno se bave novinarstvom.
- Žive u pansionu koji drže ruski emigranti, plemići, a Ljubo stupa u ljubavni odnos sa gazdaricom Marijom, fatalnom ruskom ljepoticom. Ubrzo Lujo Davičo (koji je strijeljan pod Trebjesom), jedan od heroja jugoslovenske oslobodilačke borbe, a u Argentini propagator antifašističke misli, zahvaljujući svojim nastupima baletskog igrača, donosi vijest o crnogorskom ustanku i borbi sa okupatorom. Rade, kao član Komunističke partije, i Ljubo, kao simpatizer antifašizma, odlučuju da se vrate i priključe partizanskim gerilcima u rodnom Nikšiću. Na tom putu im se pridružuje ruski avanturista Staša, pasionirani fotograf i pjesnik, rođak Marijin, te sva četvorica kreću u Crnu Goru. Ljubo je rastrzan između ljubavi prema Mariji i iskonske patriotske potrebe da se bori protiv okupatora. Ipak, ovo drugo pobjeđuje bar u početku. Ali, patriotsko oduševljenje splašnjava sa prvim nepovjerenjem vodećih ljudi Komunističke partije prema dobrovoljcima. Najveću sumnju izazivaju ruski plemić i anvanturista, ali Davičo, beogradski Jevrejin, koji ne može da se vrati u rodni grad, pa želi da se priključi crnogorskim partizanima. Situaciju će riješiti, odnosno uvesti nas u glavni zaplet filma u fleš beku, tajnim zadatkom pridošlica da se pod plaštom južnoameričkih novinara i razočaranih ruskih plemića ubace u italijansku kasarnu i unište spiskove komunista i skojevaca koji su uhvaćeni prilikom bitke na Krnovu, gdje su pobijeni umorni rodoljubi u italijanskoj zasjedi. Ljubo, Staša i Lujo odlaze u kasarnu, a partizani drže Rada kao taoca. U italijanskoj kasarni čudni gosti iz Argentine bivaju srdačno dočekani od italijanskog komandanta, pukovnika Virilia, koji je veliki ljubitelj fotografije, kao i Staša. To ćemo vidjeti i tokom filma kroz njegovo prijateljstvo sa Simeonom, dječakom skitnicom, koji sklapa prijateljstvo sa Pukovnikom koji ga uči fotografiji. No, još će se sve zakomplikovati kada u kasarnu dođu Marija sa Pablovim orkestrom, kao gosti. A Pablo je inače oduvijek zaljubljen u Mariju, i pjeva u njenom klubu u pansionu..., otkriva neke pojedinosti iz scenarija Nenezić.
On dodaje da je ovaj film dužnost i obaveza generacija slobodnog Nikšića i Crne Gore da se oduže čovjeku čiji je osmijeh prkosio najvećoj pošasti čovječanstva – fašizmu, kao i drugim rodoljubima koji su svojim životima platili našu današnju slobodu, kaže Nenezić.L.N.


Za film potrebno 432. 000 eura

Da bi film bio realizovan kako ističe Nenezić potrebno je nešto više od 432 hiljade eura, a osnivači „Frontmena” su na pomenutom konkursu od Ministarstva kulture tražili skoro 330 hiljada.
- Uz angažovanje gradske uprave, privrede, vojske, policije, ali i drugih državnih struktura, nikšićke filmadžije smatraju da bi ove i naredne godine ekipa sastavljena od crnogorskih, regionalnih i jedne ili dvije evropske filmske zvijezde mogla da napravi ozbiljan bioskopski hit koji bi bio konkurent filmovima na evropskim i svjetskim festivalima. Neophodan je početni kapital koji se nadamo da ćemo dobiti od Ministarstva kulture, da bismo mogli da razgovaramo sa ozbiljnim producentima i glumcima. To nam garantuje par ekselans filmska tema koja privlači gledaoce, dobar scenario i ozbiljni ljudi koji stoje iza projekta”, ističe Nenezić koji je bio scenarista filmova „Balkanska braća” i „As pik”, prvog crnogorskog predstavnika za „Oskara”, kaže Nenezić.